Tradicionalni psihijatrijski kriterij za lucidnost ili ludilo osobe je stupanj njezine „adaptacije na realnost“. Kriterij podrazumijeva da postoji nešto što je realna, objektivna stvarnost i da je otvorena za naše kritično promatranje i razumijevanje.
1973. godine David Rosenhan je u respektabilnom časopisu Science objavio rad „Biti duševno zdrav na ludom mjestu“. Imao je učinak znanstvene bombe jer je uspio pokazati na neke psihijatrijske dijagnoze manje definiraju, a više stvaraju patološko stanje. Jednom kad je postavljena dijagnoza, stvarnost se izokrene tako d se i normalno ponašanje vidi poremećenim. Od tog trenutka, stvara se inercija koja se ne može kontrolirati kod „pacijenta“ i drugih uključenih u stvaranje te realnosti. Dijagnoza stvara patološko stanje – to stanje stvara potrebu za institucijama u kojima će netko dobiti tretman – okolnost institucije uzrokuje bespomoćnost i depersonalizaciju pacijenta – to potvrđuje „ispravnost“ dijagnoze. Ishod je samoispunjavajuće proročanstvo, koje s vremenom čak i pacijent prihvati kao realno i prilagođava svoj život prema tome.
Rosenhan i njegovi suradnici su kratko hinili zvučne halucinacije da bi bili primljeni u jednu od 12 psihijatrijskih bolnica. Nakon što su zaprimljeni u bolnicu, lažni pacijenti su se ponašali normalno i rekli su da više nemaju halucinacije. No, svima osim jednome je dijagnosticirana shizofrenija. Prosječno su u bolnici proveli 19 dana. Kao uvjet otpuštanja morali su se složiti da su mentalno bolesni i prihvatiti uzimanje lijekova, antipsihotika.
U drugom dijelu studije, jedna od ustanova je izazvala Rosenhana da pošalje lažne pacijente u tu ustanovu, uz tvrdnju da će ih njihovo osoblje prepoznati. Gotovo četvrtina novih pacijenata je prepoznata kao mogući lažni pacijenti, a 10% ih je takvima smatralo najmanje dva člana osoblja. No, Rosenhan nije poslao niti jednog lažnog pacijenta.
Ove nalaze možemo preslikati na mnoga samoispunjvajuća proročanstva koja vladaju našim životima. Mi svakodnevno lijepimo etikete, koje se u medicinskom kontekstu zovu dijagnoze, svim ljudima oko sebe. Pritom od njih očekujemo ponašanje u skladu s etiketama koje smo sami za njih stvorili, a koje ne postoje kao objektivna stvarnost. Budući da su naša vjerovanja baš takva, posebno smo osjetljivi na znakove iz okoline koji potvrđuju ta vjerovanja, a skloni smo zanemariti znakove koji nisu u skladu s našim vjerovanjima.
Oko nas ne postoji objektivna stvarnost koju svi percipiramo jednako, neovisno o tome tko je i kako percipira. Svi mi stvaramo svoju stvarnost, koja je prema tome daleko od objektivnoga i toga moramo biti svjesni kada lijepimo etikete. U svakom trenutku postoje i mnoge druge realnosti i druge etikete, čija percepcija ovisi uglavnom o nama.
