Burnout, na japanski način

Karoshi je japanski izraz za “smrt od previše rada“. Možemo ga nazvati ekstremnim burnoutom. Pišem ovaj tekst na povratku s osmodnevnog putovanja u Japan, od čega sam četiri dana proveo u Tokyu. Opisat ću ti kako me ono što sam vidio u Tokyu dovelo do toga da je baš karoshi poveznica mog razmišljanja i putovanja u Japan.

Ako navečer pogledaš poslovne zgrade u Tokyu i ostaneš budan dovoljno dugo, vidjet ćeš da svakog radnog dana dobar dio svjetala u uredima ostaje upaljen do kasno u noć. Neka, ne zanemarivi broj, do ranih jutarnjih sati. Isto tako, neka se pale već u 5 ujutro, kaže moj japanski vodič. On je zaposlen u jednoj od takvih korporacija na visokom direktorskom mjestu i u udarnom mjesecu u godini često spava u uredu, zbog količine posla.

Ljudi koji svakodnevno ostaju na poslu prekovremeno žele impresionirati poslodavca. Poslodavca, kaže on, uglavnom nije briga. U Japanu je zakonom dozvoljeno raditi 80 prekovremenih sati mjesečno. U udarnim mjesecima i 100 prekovremenih mjesečno. Oni nisu plaćeni. I od zaposlenika se ti sati očekuju, bez skrivanja. Postoji mnogo sporova radnika protiv kompanija koje su ih tjerale na duge radne sate, no sudovi te predmete ne rješavaju u korist radnika. Ako i da, poslodavci dobiju mali „pec“ po prstima jer se štiti kultura rada.

Većina radnika putuje u Tokyo iz predgrađa pa značajan dio dana gube na putovanje na posao i s posla. U vlakovima kojima je Tokyo prošaran možeš vidjeti rijeke ljudi. Gotovo bez iznimke zalijepljeni su za svoje telefone i apsolutno nitko s nikime ne priča. Ruše se na stolicama od umora i spavaju s telefonima u rukama. Određeni dio ljudi spava stojeći. Prizor je nevjerojatan.

Nije isto u svim dijelovima Japana. Tokyo je poseban po tom pitanju. Zamisli, na području veličine tri četvrtine Istre, koja ima oko 200.000 stanovnika, živi 14 milijuna stanovnika. Ako dodaš urbana predgrađa čime bi površina bila četiri puta veća od površine Istre, Tokyo ima 40 milijuna ljudi. Tokyo izgleda kao mravinjak, doslovno. Nevjerojatna mreža podzemne željeznice proteže se i preko 40 metara pod zemlju. To su katovi i katovi spuštanja u mrežu vlakova koja čini još jedan grad pod zemljom. U metrou nema komunikacije, doslovno. Ljudi šutke idu, mnogi trče, vreva je nevjerojatna.

Odvojenost ljudi jednih od drugih je jako očita. Zurenje u telefone i izostanak komunikacije izgleda kao pretjerivanje u nekom futurističkom filmu, iako je stvarnost. Znaš li da u Japanu postoji zanimanje „professional cuddler“? Postoje osobe koje profesionalno provode vrijeme s drugim ljudima da bi ih zagrlili, da ih mazili, da bi im radile društvo na putovanjima ili u domu, da zajedno upražnjavaju hobije. Usamljenost je jako velika.

Koja je kompenzacija za takav način života? Pa, budući da je takav način života orijentiran na stjecanje materijalnih resursa, na penjanje na društvenoj ljestvici, onda moramo to uzeti kao metar kojim ćemo mjeriti uspjeh. Prosječna plaća u Tokyu je nešto veća od 4 tisuće dolara mjesečno. Čak i ljudi koji su zaposleni na bazičnim poslovima za koje ne treba školovanje ili iskustvo, mogu zaraditi više nego što im je dovoljno. Japanci, posebno stanovnici Tokya, imaju novca za potrošiti i hrane konzumerizam koji sam vidio svojim ponašanje.

Istaknut ću da žene imaju bitno manje plaće od muškaraca, uglavnom se od njih očekuje da budu kućanice i ima ih jako malo na visokim pozicijama. Zapravo, tamo se nalaze samo žene koje imaju jaku obiteljsku pozadinu. Neravnopravnost muškaraca i žena jako je naglašena u patrijarhalnom društvu u to uzrokuje razne obiteljske anomalije kojima se ovdje neću baviti. Želim to spomenuti da razumiješ da, kao i uvijek, neka naglašena karakteristika ne postoji sama za sebe, nego poput domino efekta utječe na razne dijelove društva.

Poslušnost prema sistemu je maksimalna. Nema odstupanja! Vratit ću se na trenutak na sportsko natjecanje na kojem sam proveo prva četiri dana u Japanu. Da bih dobio ručak na koji sam kao trener imao pravo, a ručkova je bilo u izobilju, moj zahtjev je morao proći lanac zapovijedanja od 5 ljudi, koji su redom dali dozvolu zabrinutoj službenici koju sam prvu pitao. Ona je išla od jednog do drugog i izgledala prestrašeno dok nije dobila dozvolu i onda mi se obratila s velikim osmjehom i potvrdila ručak. Bez procedura i dozvola ne radi se ništa, makar bilo vrlo očito. Zamišljam istu situaciju u Hrvatskoj i volontera koji bi mi dao karticu za ručak bez pitanja, jer to ima smisla.

Mnogo ljudi radi poslove za koje ne postoji očita svrha, iz mog kuta gledanja. Puno tih ljudi mi se učinilo vremešnima pa sam pitao svog japanskog domaćina o tome i rekao mi je da umirovljenici često rade da bi imali svrhu, ne zbog materijalne potrebe.
Kada kažem da meni poslovi nisu imali svrhu, zamisli sljedeće. Popravlja se ulegnuće na pločniku. Potpuno je bezopasno. Nekoliko ljudi radi na tome, a sa svake strane ulegnuća koje je široko možda metar u promjeru stoji jedan radnik koji te upozorava na to što i sam vidiš i rukom ti daje znak da prođeš. Vrati se za deset sekundi i opet će te naglašeno upozoriti kuda da prođeš. Procedura. Nema razmišljanja. Apsolutna poslušnost.

Japanci su mi bili poimanje učinkovitosti. Mislio sam da je kod njih sve na svom mjestu, da ne gube vrijeme, da je sustav posložen savršeno. Dok ovo pišem, nakon što sam čuo i vidio sve što jesam, rekao bih da je savršeno posložen sustav poslušnosti i iscrpljivanja koji kao posljedicu ima učinkovito obavljene zadatke. S aspekta čovjeka, a ne zadatka, ne vidim učinkovitost.

U Japanu nema sukoba, svađa, povišenih tonova. Kad je neka nedoumica, maksimalno se trude ispraviti i to čine ako ikako mogu. Ako zapnu na proceduru, koliko god bila besmislena, žalosne sliježu ramenima i tvrde da ništa ne mogu napraviti. Ne postoji osobna logika koja je jača od sustava. Sustav i procedura su iznad osobnih stavova.

Iznimno loše pričaju engleski. Mladi, stari, obrazovani ili ne, engleski pričaju jako loše. Kada je pitao Japance s kojima radi zašto je to tako, mom domaćinu su odgovorili da je to zato jer su oni Japanci. Oni su iznad toga. Jako cijene svoju kulturu, svoj način rada i razmišljanja i to ne dovode u pitanje. Engleski pričaju oni koji imaju potrebu radi posla.

Da nam je netko prije 20 godina pričao o Karoshiju, smrti od previše rada, siguran sam da bi se dobro nasmijali „ludim Japancima“. Priče o Japancima koji su umrli od neke posljedice tjelesne iscrpljenosti, ili od samoubojstva jer se nisu htjeli ili mogli vratiti na posao zapadnjacima su bile „njihov“ kulturni fenomen. Tko je mogao razumjeti ljude koji ne bi potražili pomoć, koji se dovedu do toga da umru za posao?

Danas mi prvi korak do karoshija zovemo burnout. Najčešće burnout nije smrt od posla, niti rezultira samoubojstvom. Ali je korak u tom smjeru. Ljudi koji pate od burnouta su iscrpljeni, imaju problema sa spavanjem, depresivni su, nemaju energije, nedostaje im fokusa i motivacije. Prilično sam siguran da je burnout mlađi brat karoshija.

Gledam ih kako trče na posao koji ih ubija, kako ne čine ili ne mogu napraviti ništa protiv toga, kako su međusobno izolirani, usamljeni i kako nemilice zure u ekrane mobitela. I znaš što mi pada na pamet? Jesmo li ponovno, nakon što nam je ne tako davno pojam karoshija bio stran i zanimljiv kao kuriozitet neke daleke zemlje, slijepi na nešto što se događa i kod nas? Ne u toj mjeri, ali koketiramo s istim ponašanjima  i istim problemima.

Jesam li u krivu kada kažem da krajnost koju sam vidio u Japanu, u manjem postotku imamo u Hrvatskoj? Nismo li sve više izolirani, usamljeni, sve manje pričamo i provodimo vrijeme zajedno? Ne radimo li sve više? „Još samo dok ne otplatim kredit“ ili dok ne nađem drugi posao, ili dok školujem dijete ili ovo, ili ono. Ne provodimo li sve više vremena u autu, a sve manje u prirodi, hobijima, s ljudima koji su nam dragi? Moramo dobiti najavu za poziv na druženje da bi je unijeli u kalendar, inače ne možemo odvojiti vrijeme za prijatelje. Ne baš uvijek, ali događa se, zar ne?

Daleko, daleko smo od Japana. Daleko je naša kultura od njihove. Njihova njima donosi neke probleme, nama naša neke druge. Čini mi se da preuzimamo obrasce koji su univerzalno štetni za čovjeka. Nitko ne može imati radni tjedan od 60+ sati tjedan za tjednom i funkcionirati normalno. Nitko ne može živjeti zdravo bez pažnje drugih, bliskih ljudi. Svatko tko zanemari svoje zdravlje u korist profita, statusa ili koječega i to radi dovoljno dugo vremena, platiti će cijenu.

Danas mnogi ljudi u Hrvatskoj biraju staviti svoje zdravlje po strani. Samo na kratko, dok ne ostvare ovo ili ono. „Na kratko“ vrlo brzo postane malo duže i uvijek im treba još samo sljedeća stepenica i još malo vremena da se posvete sebi. Bilo kroz zdravlje, slobodno vrijeme, društvene kontakte, više vremena i bolje odnose u obitelji. Sve ono što zanemaruju dok rade i na neki način robuju poslu. Dok posao njih koristi da njemu bude bolje, umjesto da koristimo posao da bi nama bilo bolje.

Pusti po strani japansku učinkovitost. Fokusiraj se na navike koje su izgradili da bi došli do toga da su zadaci na kraju obavljeni. Nekada bi nam možda bilo smiješno što rade, a sada se možemo prepoznati u istim navikama i njihovom lošem utjecaju na naše živote. Mnogi moji klijenti se bore s posljedicama burnouta, izgubljeni u služenju poslu. Pritom su izgubili fokus i samopouzdanje i više ne znaju što žele. Često ih trgne neko zdravstveno stanje. Nije li to tužno? Ne trebaš li reagirati ranije?

Nekad smo se smijali u „debelim Amerikancima“. Danas imamo automate sa slatkim sokovima i čokoladicama u školama, reklame za objekte brze prehrane ispred škola i vrtića, gomilu pretile djece koja se ne bave tjelesnim aktivnostima i imaju loše prehrambene navike. Trebamo li baš uvijek preuzeti probleme i onda tražiti rješenja, ili možemo naučiti na greškama drugih i djelovati preventivno?

Tokyo nije Japan. U Japanu postoje puno tradicionalniji i siguran sam drugačiji gradovi (od većih gradova, dobio sam preporuku za Kyoto), kao i mnogi ruralni dijelovi. I nije bitan sam Tokyo koliko metafora koju predstavlja za našu svakodnevicu, poslovne, obiteljske, prijateljske i druge međuljudske odnose.

Očekivao sam da će Tokyo na mene ostaviti snažan dojam. Nisam znao da će me u moru tih radišnih i poslušnih mrava pratiti osjećaj nelagode. Volim biti u društvu samosvjesnih ljudi koji razmišljaju svojom glavom, imaju svoju logiku i traže svoj put i definiciju uspjeha. Tamo sam imao dojam da sam u svijetu robotiziranih ljudi koji su se spremni ubiti od posla (doslovno!), prije nego zadovoljiti svoju potrebu (da budu živi?).

Dok sam gledao sve što opisujem i pričao s čovjekom koji živi tu stvarnost pitao sam se je li moguće da netko na osobnoj razini zaista tako doživljava osobnu sreću i ispunjenost? Je li moguće da nama kao pojedincima nije jasno koliko je vrijednosti u bliskim odnosima u obitelji, s prijateljima, na poslu? Dovodimo li dovoljno u pitanje svoj umor i mijenjamo njegove uzroke? Pamtimo li kada vrijeme stane i ostanemo uhvaćeni u trenutku, bez prošlosti i budućnosti i onda to ponavljamo?

Mislim da si ova i slična pitanja ne postavljamo dovoljno. Zaključci do kojih dolazim s mnogim ljudima koji me posjećuju često su iznimno banalni. Koraci da im bude bolje toliko su jednostavni. Pričaj s ljudima oko sebe. Slušaj njih i sebe. Prioritiziraj pravilno. Odvoji vrijeme za ono što te čini sretnim. Ispusti nepotrebna pravila, neće se ništa dogoditi.

Japanci su usavršili burnout. Kao i sve drugo. Savršeni burnout zove se karoshi.

Što činiš za sebe da ne moramo voditi razgovor o tome?