U jesen 2019. godine sudjelovao sam na trodnevnom seminaru s naslovom „Etika u psihoterapiji“. O etici u psihoterapiji se uobičajeno priča u terminima etičnog ponašanja terapeuta prema klijentu. Najčešće se radi o potrebi da se ne diskriminira klijenta po bilo kojoj osnovi, o zabrani intimnih odnosa s klijentom, o tome kako ne bismo trebali ulaziti u terapijski odnos s bliskim osobama i sl. Na tom seminaru je koncept etike bio drugačije obrađen, a sve je krenulo sa zadatkom kojeg smo dobili nekoliko dana prije početka seminara.
Dobili smo mnogo članaka iz inozemnih i domaćim medija u kojima su psiholozi ili drugi stručnjaci u svojim intervjuima objašnjavali neke aspekte života povezane tada još prilično novom pandemijom Covid virusa. Čitali smo o tome kako će novo stanje utjecati na psihu, kako na društveni život, na sigurnost radnih mjesta itd. Zadatak je bio promotriti kako su stručnjaci u svojim intervjuima utjecali na javnost i kako su, kao stručnjaci, oblikovali mišljenje javnosti.
U ovom trenutku ne biram strane, niti me zanima tko što misli o globalnoj pandemiji i svemu što je ona donijela. To nije tema ovog teksta. Važno mi je podijeliti s tobom ono što smo na tom seminaru uvidjeli. Istupi stručnjaka u medijima bili su krcati zabrinjavajućih prognoza i upozorenja koja su, složili smo se, naglašavali neizvjesnost i sijali strah kod ljudi.
U jednom dijelu seminara smo dobili zadatak da napišemo što nam je sve dobro donio Covid i koje sve resurse imamo da bi se suočili s tom novom bolesti. Sjećam se da mi je tada to u istom trenutku zazvučalo logično i zabavno, a dok ovo pišem razmišljam kako od te 2019. nisam naišao na gotovo niti jedan članak koji je promovirao resurse koje imamo, ili dobre stvari koje su nam se dogodile. Bez obzirom tko i kakvu tezu zastupa u javnom prostoru, informacije su najčešće (ne uvijek) prijeteće, strašljive, negativno intonirane.
Ono što smo na tom seminaru zaključili je da su tijekom proljetnog lockdowna mnogi ponovno otkrili zadovoljstvo života u svojim obiteljima. Na kratko vrijeme većina poslova je stala, ili se odvijala bitno sporije, nestale su mnoge mogućnosti na koje smo navikli i ostali smo u svojim domovima, u puno mirnijoj, obiteljskoj svakodnevici. Mnogima je to bio prvi pravi godišnji odmor, nakon puno vremena. Vrijednost obitelji je porasla.
U trgovačkim centrima dogodila se nestašica bicikala, rola i razne druge sportske opreme. Jednostavno, police su bile prazne. Zaključili smo da je to znak da su ljudi puno više vremena provodili na otvorenom i u raznim sportskim, rekreativnim aktivnostima. Neupitno je to dobro za tjelesno i mentalno zdravlje ljudi.
Zaključili smo i da smo uvidjeli važnost društvenih kontakata, tek kada su nam bili ograničena, a s mnogim ograničenjima se u tom smislu suočavamo i do danas. Možda smo više no ikad spoznali vrijednost prijatelj i drugih socijalnih kontakata. Kada su neki od nama bliskih ljudi bili izolirano, pomagali smo si međusobno. Mlađi stanari su pomagali starijima u zgradama, ljudima s kojima su do tada razmijenili samo kurtoazni pozdrav.
Mnogi poslovi su doživjeli promjene i razvili smo razne načine online rada. Institucije su postale otvorenije za rad na daljinu i lakše je poslati dokumentaciju ili dobiti savjet pozivom ili e-mailom. To je s jedne strane smanjilo neke administrativne nelogičnosti, a i omogućilo je nekim profesijama dodatne prilike za razvoj i poslovanje.
Pozitivnih strana je tada bilo, a i sada ih ima još i više. Koja je svrha spominjanja tih pozitivnih stvari, kad smo svjesni da nam je uistinu bilo bolje bez Covida? No, pitam te i koja je svrha širenja straha i panike uslijed pojave pandemije? Koja je svrha potpirivanja straha, umjesto usmjeravanja na resurse koje imamo da se dobro nosimo s onim što Covid donosi? Stručnjaci imaju odgovornost etičkog ponašanja i u ovom slučaju. A o etici ne možemo razgovarati. Nju moramo živjeti.
Kao što stručnjaci imaju svoj dio odgovornosti, ti također imaš odgovornost kritičnog odnosa prema informacijama. Pritom me ne zanima koje ćeš izvore informacija potražiti i kojim informacijama vjerovati. Ovo nije članak o tome. Pitaj se kako informacije koje dobivaš utječu na tebe i koliko te usmjeravaju na tvoje jako strane, a koliko prema tvojim strahovima. Razmisli kako se osjećaš dok čitaš informacije koje dolaze od osobe X, a kako kada čitaš informacije osobe Y. Jer one nedvojbeno utječu na tebe. A njihov utjecaj na tebe oblikuje tvoja vjerovanja o životu, tvoj odnos prema drugima i prema sebi.
Kao što stručnjaci moraju živjeti etiku, ti također živiš svoje etiku.
