Upoznali ste se, zavoljeli, vidjeli zajednički život donekle istim očima, vjenčali se, dobili djecu, predano radili da stvorite dovoljno za svih.
Danas ste se probudili 15 ili 20 godina stariji. Kao da je vrijeme proletjelo. Djeca vas više ne trebaju kao nekada, vi više niste zajedno kao nekada. Izgubili ste se putem u obavezama, važnim i nevažnim stvarima, brigama koje se uglavnom nikad nisu ostvarile.
Teško je sebi objasniti tko ste i što želite, ili je to teško priznati, izreći i ostvariti. Osobu u koju ste se zaljubili ne poznajete kao nekad, ne gledate više život istim očima kao nekad i pitate se gdje je to sve nestalo.
Imali ste oboje neke snove. Mnoge od njih zajedničke. Stvorili ste puno, ali kao da ste izgubili nešto važnije od tih stvari koje ste sakupili tijekom godina. Možda se više i ne poznajete. Niti sebe, niti nju ili njega. Kako izgubimo sebe u braku s djecom?
Postoji li u braku (vezi) vrijeme prije i poslije djece?
O ovoj temi se priča kroz zafrkanciju kad se okupimo s prijateljima. „Prije smo sve stizali, svašta radili i svugdje išli, a onda su došla djeca. Mislim, nemoj me krivo shvatiti, volim svoju djecu, ali…“
Mnogi ljudi dramatično mijenjaju svoj životni stil zbog djece. Biološki i kulturološki, podizanje djece je naš najvažniji zadatak. Znaš ono, nastavak vrste, selekcija gena, obiteljska loza. Od svih živih bića, ljudska djeca su najduže ovisna o svojim roditeljima. Godinama se nisu sposobna sama hraniti, brinuti za osnovnu higijenu, niti naučiti složene kulturne obrasce ponašanja.
Školujemo ih u i izvan škole, pripremamo ih na tjelesnu, emotivnu, društvenu i poslovnu zrelost. Najčešće djeca žive s roditeljima do kraja školovanja, a ono se često proteže u dvadesete godine života. Ako i odu iz obiteljskog doma ranije, često su financijski ili na neki drugi način ovisna o roditeljima.
Dijete je na prvom mjestu
Logično, roditelji, ti, ja, mi, žrtvuju se za dijete. Najprije je to za malu bebu koja je zaista nemoćna. Dobivamo gomilu savjeta sa strane. Svaka majka zna što je najbolje, kao i susjeda, tetka, a sve zna i Google. Teško je ne misliti da griješiš u svemu s prvim djetetom. Danas, s iskustvom znaš da sve to prođe brže nego misliš i da su problemi rijetko nerješivi.
Kako dijete odrasta tako mi donosimo prve odluke koje će usmjeriti naše živote prema služenju djetetu, ili odgoju djeteta. Hoćemo li na svaki jauk djeteta i mi jauknuti? Hoćemo li na svaku iole rizičnu situaciju skakati u pomoć koju dijete ne treba? Hoćemo li razmišljati umjesto djeteta? Hoćemo li umjesto djeteta rješavati probleme? Hoćemo li djetetu dati da rješava probleme kojih ga život neće lišiti?
Sa svakodnevnim malim odlukama stvaramo hijerarhiju koja će nekoga postaviti na (zamišljeno) prvo mjesto. U svakom slučaju, usmjerit će naše živote. Nizom malih odluka, donijet ćemo veliku odluku i poslati veliku poruku.
A gdje si u toj priči ti? I gdje ste vi kao par?
Koliko stvarno moraš mijenjati način života nakon što dobiješ dijete ili djecu? Možeš li i dalje u posjet prijateljima i oni tebi? Može li dijete pritom spavati na sigurnom mjestu i naviknuti se na prihvatljivu razinu buke? Možeš li i dalje na put, uz prilagodbu djetetu? Možeš li upražnjavati svoj hobi uz prilagodbu djetetu?
Zapravo, kako možeš sve to ne učiniti? Kako možeš zaustaviti svoj život i svoje potrebe da bi…. što? Ovdje paše „zadovoljio potrebe svoje djece“. Zapravo, ovdje postoji očekivanje takvog nastavka rečenice, ali to tu ne paše. Zato jer nije „zero sum game“. Ne znači da ako zadovoljiš svoje potrebe, djetetove ne mogu biti zadovoljene. Dobro ovo pročitaj i ponovi. Možete imati i jedno i drugo. Mogu svi biti sretni.
U kojem trenutku i na koji način odustajanje od svojih potreba i stavljanje istih na pauzu pomaže tvojoj djeci? Ne samo tvojih. Ima vas dvoje. Postojite kao dvije zasebne jedinke i kao par.
Nama se dogodilo da smo nakon rođenja drugog djeteta iskopali rovove i započeli rat. Nismo imali vremena za sebe osobno, za onog drugog i za nas kao par. Pardon, nismo našli vrijeme.
Znaš koji savjet nam je dala moja kolegica na partnerskoj terapiji? Ako želite imati sretan brak, provedite 20 dana godišnje sami, bez djece. Nećemo sada pričati o tome kako neki to ne mogu (jer zaista ne mogu), već ćemo razumjeti suštinu. To je ono što nama kao ljudima, kao parovima treba.
Prošlo je od tada 7 godina u kojima učimo djecu da nismo Pepeljuge. To su naše riječi. Tražimo pomoć i svoja prava. Iako su nam svima usta puna prava djece, mi tražimo i prava roditelja. Večernja šetnja, pomoć oko kućanskih poslova, samostalnost u obavljanju svojih zadataka, zajednički hobiji, vrijeme kada su roditelji sami ili s prijateljima…
Sve to, nama se čini, koristi ne samo nama, nego i našoj djeci.
Disclaimer
Neka ovo bude mjesto gdje ću istaknuti kako ja jako volim svoju djecu. Svi kojima sam trenirao djecu mogu reći da sam bio jako brižan (i zahtjevan) trener. Na drugi način volim i djecu svojih prijatelja. Želim da razumiješ da ovo nije tekst protiv djece, nego za tebe i osobu s kojom živiš i odgajaš svoju djecu.
Na promišljanje su me izravno potaknuli parovi koji su nedavno bili kod mene. Nakon 20-ak godina braka u kojima su podigli djecu, izgubili su sebe. Prinesli su žrtvu u korist obitelji da bi u jednom slučaju on, a u drugom ona, u 40-im godinama rekli da je dosta i pozvali na promjenu. Prestrašio sam se i jedne i druge situacije i napravio osvrt na svoj život. Otuda ideja za pisanje o tome kako kolektivno predajemo svoje živote za djecu, možda u prevelikoj mjeri?
Možemo li ih voljeti tako da jednako volimo i sebe. Možemo li njima dati tako da damo i sebi? Možemo li ih zaštititi tako da štitimo i sebe? Možemo li im pokazati kako biti sretan, tako što će vidjeti našu sreću?
Što ćeš sve dati od sebe i što ćeš za to dobiti?
Nekad ste oboje bili redoviti u teretani. Vikendima u šetnjama prirodom, planinarenju. On je odlazio na nogomet ili skvoš, ona na rolanje. Sad nemate vremena, ili nije trenutak. Morate odvesti djecu na treninge, puno radite, umorni ste. Jedva čekate leći na kauč. Netflix umjesto TRX. Zbog toga ne izgledate kako bi htjeli i niste zadovoljni sami sobom. Glavno da su djeca sretna.
Eto, dali ste trening. Što još?
Prijatelje rjeđe viđate. Osim ako imaju djecu vaše dobi. Možda. Ne stigne se. Znaš kako je. Oni ne mogu ovaj vikend jer maleni ima turnir u Medulinu, vi ne možete sljedeći vikend jer malena ima turnir u odbojci. Ako su djeca mlađa, ionako ne možete duže ostati, jer dijete mora spavati u isto vrijeme, na istom mjestu, u sobi mora biti ista temperatura i smije je nitko ometati. Rutina je važna. I mora slušati Mozarta prije spavanja jer će biti inteligentnija.
To ne znači da djeca neće na sve rođendane nepoznate djece i nepoznatih ljudi iz vrtića. I na sport jer ide Marko iz 1B. I da neće u kino jer su vidjela reklamu (kad su dobila mobitel samo da šute na pet minuta). Sve za dječicu. Cakani mali. A ti? Ma! Njihovo vrijeme tek dolazi, a ti ćeš na sebe misliti jednog dana.
Ne možeš niti na okupljanje s prijateljicama s faksa jer malena je još premala i teško se odvaja od tebe. Najmanje što možeš napraviti za svoje dijete je staviti sebe na drugo mjesto i ostati kući, jer tko zna što bi se sve moglo dogoditi ako malena ostane sa suprugom?
Vaši hobiji. Ili putovanja. Nije više zgodno. Morate uzeti toliko stvari i klincima se ne sviđa tako provesti vrijeme. Ipak su oni najvažniji. Znaš kako je.
Sve rjeđe ste intimni. Djeca bi mogla čuti. I umorni ste nakon silnog pospremanja i natezanja s njima. Izmislite sami svoje isprike. Dobro je da ni prijateljima nije ništa bolje. Zapravo, nije to bolje, ali kao da ti daje opravdanje, zar ne?
I razmisli, kako sve čega ste se odrekli čini vašu djecu sretnijom? Kako pomaže njima i njihovim roditeljima? Ne trebaju li djeci sretni roditelji?
Nije problem u tome da se ne može, nego da ti nećeš
Je li ti palo na pamet da možeš raditi toliko stvari drugačije i da to nije na štetu tvog djeteta. Da, tvoje dijete može nekad ostati s drugim roditeljem Možda zbog toga bude plakalo. Tako izražava nezadovoljstvo, neku emociju. To ne znači da se djetetu nužno mora udovoljiti. Može ga se razumjeti, utješiti, ponuditi neke aktivnosti, može se naučiti da život nije samo ugađanje. Jer nije. Nelagoda je dio života.
Ako ideš u prirodu, postoji ruksak za klince. Ako ideš na bicikl, postoji sjedalica. Kad budu mogla hodati ili voziti bicikl, postoji gomila zabavnih aktivnosti u prirodi. I da, nekad će pasti. Život je to. Bit će im od toga samo bolje, vjeruj mi. Svima vama.
I na trening možeš s klincima. Postoje grupe koje će uzeti djecu, postoje aktivnosti kojima se djeca mogu baviti. Sve je moguće.
Aaaaaaali…
Prvo se mora promijeniti tvoj stav. Iz „dijete je na prvom mjestu“ u „ja sam na prvom mjestu da bi bila i bio najbolji roditelj za svoje dijete“. Razumiješ suštinu.
Ako je djetetu negdje dosadno, a tebi nije, neka se uči nositi s dosadom. I tebi je dosadno sjediti s roditeljima u igraonici i slušati čije je dijete najveći mačak.
I djeca neće prigovarati ako nisu naučena da dobiju sve što žele i da su uvijek na prvom mjestu i da tvoje vrijeme i tvoje želje nisu jednako važni. A to ih ti učiš. Vas dvoje zajedno. Svi zajedno stvarate obitelj koja ima svoja pravila i običaje.
Pričaj s drugima o odgoju i problemima u odgoju
O odgoju se jako rijetko priča s drugim roditeljima. Ne dira se u odgoj druge djece jer nikad ne znaš kako će netko reagirati. Možda s najbližim prijateljima, ako nisu osjetljivi. Jer znaš kakvi su ljudi.
Odakle nam ovakvo razmišljanje?
Je li netko od nas dobio knjigu o odgoju koju ja nisam? Odakle nam ideja da bismo trebali znati kako odgajati dijete? Netko od vas je imao praksu koju ja nisam? Probu? Hej! Pa mi se učimo na svojoj djeci. Svatko od nas ima vrijedna iskustva. Drugačija iskustva, drugačije pristupe, drugačije sposobnosti, ali slične situacije. Podijeliti to je neizmjerno bogatstvo, a mi to izbjegavamo kao kugu!
Pričajte jedni s drugima! Ne morate se slagati. Dobit ćete druge perspektive. Dovedite svoje u pitanje. Tražite načine kako možete biti sretniji i kako na taj način možete dati više svojoj djeci, a da pritom ostanete dobri prema sebi, onome s kime odgajate djecu i prema vama kao paru. To je dovoljno teško i bez da zaboravimo na sebe, slažeš se?
Kome sam pisao?
Sebi. Da vidim kako izgledaju moje misli kad ih suočim s mogućnosti da budu objavljene. Hoću li ih se sramiti, hoće li mi zvučati pretjerano, hoće li mi biti jednako prirodne kao u mojoj glavi?
Tebi. Roditelju jednog djeteta, a posebno dvoje i više djece. Što više djece, mogućnost je da više godina živiš samo za njih. Iako, ne radi se o broju djece, nego o tvom stavu.
Nama. Promjenom sebe počinjemo promjenu u društvu. Ovo što sam opisao i jest promjena koja je stizala polako i u kojoj smo iz krutog odgoja koji je bio karakterističan za našu generaciju, postavili djecu na tron, a sebe u prostorije za sluge.
A zašto?
Zbog ona dva para. Divni ljudi. On i ona u oba para. Sve su dali da stvore obitelj i podignu djecu. Jedno sam dijete i upoznao. Divan momak.
No, rekao sam ti, putem su se jako izgubili. Prošlo je puno godina koje su mogle proći i drugačije. U brizi za djecu i nebrizi za sebe. Going through the motions. Odrađivanje života jer bi tako trebalo biti. Kad imaš tu višu svrhu da nešto stvoriš, da podigneš djecu.
I što onda, pitam se ja sada u svojim ranim 40-im godinama? Stvaraš, žrtvuješ, odgađaš i jednog dana možeš uživati u plodovima svoga rada. Između ostalog, tvojoj djeci će biti lakše. Je li to zaista poanta? Kad će tebi biti lakše? Kad će tebi biti lijepo? I kad ćeš ti biti na prvom mjestu? Možete li zajedno dijeliti prijestolje?
I zbog tebe i sebe. Jer je vrijeme da se razmazimo. Sebe! Jer će proći vrijeme i izgubit će se „ono nešto“ što imamo i ono nešto među nas dvoje.
Što sam ti htio reći?
Da voliš svoju djecu. Jako i najviše. I da ih voliš tako da voliš i sebe. Razmazi ih ako ćeš razmaziti i sebe. Budi dobar prema sebi koliko si i prema njima.
Pokaži im kako se čovjek brine za sebe, za njihovog tatu i mamu i za obitelj.
