Puno puta sam se susreo s idejom da količina izbora koju imamo nije pozitivno povezana s razinom zadovoljstva onime što izaberemo, ili s mogućnosti samog izbora. Prije nekoliko dana imao sam priliku tu ideju promatrati u svom domu. U pripremi proslave svog 9. rođendana moja kćerka je pripremala razne aktivnosti za prijateljice. Uzbuđena oko događaja već danima uoči proslave, na sam dan proslave bila je jako zabrinuta oko mnogih nevažnih sitnica koje nisu idealne, ili bi mogle biti drugačije. Razmišljao sam pritom o svojim dječjim rođendanima, u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća. Izbor igara je bio nogomet, igra rata, ili neka druga fizička aktivnost. Pokloni su bili sterilni, poput paketa trokuta i ravnala ili sličnih korisnih predmeta. Pritom ne želim uopće ulaziti u priču kako je bilo „kad sam ja bio tvojih godina“, ili tvrditi da je neko vrijeme bolje od drugog. Želim reći kako doživljavam veliku mogućnost izbora koju danas imamo i kako ona utječe na naše živote, kroz beskonačan broj odluka koji svakodnevno donosimo.
Krenut ću s istraživanjem provedenim na studentima na Harvardu. Studenti su dobili šest poznatih slika koje su morali rangirati prema tome koja im se slika najviše sviđa. Nakon što su to napravili, dobili su mogućnost da za sebe izaberu kopiju slike koju su rangirali kao treću ili četvrtu. Pritom je pola studenata dobilo uputu da je to konačni izbor i ne mogu se predomisliti. Druga polovica je dobila mogućnost da se predomisle u sljedećih nekoliko dana i odluče za drugu sliku, ako požele. Neko vrijeme nakon tog dijela istraživanja, ispitanici su ponovno rangirali istih šest slika s početka priče. Pokazalo se da je grupa koja nije imala mogućnost predomišljanja bila puno zadovoljnija svojim izborom i izabranu sliku je rangirala bolje nego prije. Grupa koja je imala mogućnost predomisliti se izabranu sliku je rangirala gore nego ranije. Mogućnost izbora smanjila je zadovoljstvo izborom.
Dodat ću i zaključak istraživanja koje je pokazalo da donošenje bilo kakve, makar jako malo značajne odluke, smanjuje kognitivne i tjelesne kapacitete. Dvije grupe ispitanika su rješavale matematičke zadatke ili zadatke vezane uz tjelesnu izvedbu. Jedna od dviju grupa je prije samog rješavanja morala napraviti neke jednostavne, naizgled beznačajne izbore, poput izbore boje čarapa koju će nositi. Pokazalo se da je grupa ta grupa bila slabija u izvođenju i kognitivnoj i tjelesnoj izvedbi. U ovom trenutku podsjetit ću se na Marka Zuckerberga koji je ovo pravilo primijenio u vlastitom životu. Uvijek je odjeven u istu odjevnu kombinaciju i poznat po tome što ima više kompleta iste odjeće. Kako je sam ustvrdio, radi prevažan posao da bi netko čekao da on ujutro izabere koje će čarape obuti. Mislim da svatko od nas ima važnijeg posla.
Zaključit ću s još jednim podatkom koji mi se čini povezan s ovom temom. Radi se o tome da je dokazano da ljudi za procjenu svog zadovoljstva uglavnom koriste relativni, a ne apsolutni kriterij. Apsolutni kriterij odnosi se na ideju da ti nešto treba i posljedično zadovoljstvo kad to ostvariš, kupiš, dobiješ. Relativni kriterij podrazumijeva da to što sada imaš, uspoređuješ s onime što imaju drugi oko tebe, a ne s početnom potrebom. Taj efekt je dokazan u istraživanju u kojem su ispitanici gledali slike drugoplasiranih i trećeplasiranih sportaša na Olimpijadi, u trenucima kada su primali medalje. Morali su procijeniti koja je osoba sretnija i kao sretniju osobu su procijenili trećeplasiranog sportaša. Zašto? Jer je po relativnim kriteriju on razmišljao kako je on zadnji koji je uzeo medalju, a svi ispod njega nisu. S druge strane, srebrni je razmišljao koliko malo mu je nedostajalo do zlata. Prema apsolutnom kriteriju, očito, drugoplasirani je bio bolji i mogao (trebao) bi biti sretniji.
Vjerujem da nam izbor otežava put do sreće tako da nam smanjuje zadovoljstvo onim što smo izabrali. Osim toga, sam izbor nas opterećuje i čini da slabije funkcioniramo. Uz to, jako rijetko se usmjeravamo na to što nam i koliko zaista treba pa nas usporedba s drugima koji možda imaju više ili bolje, čini manje sretnima, iako imamo sve što nam je potrebno.
