Ponekad su problemi s kojima kod mene dolaze moji klijenti rezultat učenja nekih „opće poznatih“ stvari koje se ne dovode u pitanje. Nešto s čime smo odrasli u našoj kulturi i što je postalo dijelom nas, jer smo i sami dio te kulture. Budući da se ta znanja ne preispituju, dajemo si za pravo promatrati samo posljedice koje nam se događaju zbog tih upitnih učenja i onda se bavimo posljedicama, a ne uzrocima. Bit ću konkretniji ( a video na sličnu temu možeš pogledati na mom Youtube kanalu).
Imao sam priliku raditi sa sportašem koji je u svojoj prvoj seniorskoj sezoni iz hrvatske lige otišao u eminentni europski klub. Gotovo preko noći. Počeo je živjeti svoj san. Mudrost koju nije dovodio u pitanje bila je da ti se u životu nudi samo jedna prilika i da stoga, kad se takva prilika pojavi, moraš napraviti baš sve da je iskoristiš.
Moje razmišljanje je sljedeće. Ako je kao tinejdžer uspio svojim radom sebi stvoriti takvu priliku, očito je radio nešto dobro. Očito je puno toga radio dobro. Sada, kada mu je to donijelo rezultat koji je htio, povedem dobronamjernim savjetima roditelja i drugih bliskih ljudi, on je promijenio svoje ponašanje kako bi „bolje“ iskoristio priliku koja mu se nudi. Između treninga, koji su ionako bili korak više u odnosu na ono na što je navikao, on je samoinicijativno dodatno trčao i radio treninge snage. Nije se o tome savjetovao sa stručnim timom, jer priliku moraš iskoristiti, a koliko god radiš, ne može biti previše. Nabio je samome sebi pritisak da mora uspjeti. Baš sada, ili nikada više neće. I za to će raditi preko svake granice umora. Ignorirati će signale iz tijela jer mora iskoristiti priliku.
Možda u filmovima ovakve priče imaju sretan kraj, ali u stvarnosti samo iznimke mogu uspjeti na ovaj način. U pravilu se dogode problemi koje smo stvorili svojim „rješenjem“ problema koji nikad nije postojao. Naime, prilagodba na novu okolinu mogla se odvijati puno tečnije, uz blago prilagođavanje navika i zadržavanje svega onoga što je sportaš do tada radio dobro i što mu je donijelo rečeni transfer. Ovako, nagla promjena u režimu rada, uz pritisak koji je stvorila okolina, a on još i potencirao, došlo je do stvarnih problema. Ozlijedio se. To je shvatio kao znak da nije dovoljno radio, posebno nakon posudbe u manji klub, koja je sasvim prirodan razvojni korak na nekoga u tinejdžerskim godinama. Stoga je po povratku na teren radio još jače. Tako je izazvao još jednu ozljedu. Frustracija je rasla, ozljede su se gomilale, prilike i sezone su prolazile. Na utakmicama je bio prisutan strah od pogreške i najmanji znak da nešto nije bilo dobro, postao je veliki problem.
Nas dvojica smo se upoznali nekoliko godina kasnije kada je igrao na puno manjoj razini i tražio svoj povratak u profesionalni sport. Moja prva uputa za njega je bila da smanji kriterije, da prestane tražiti više i da to više dobije kroz manje. Manje standarde, manja očekivanja, manje pritiska, manje savršenog.
Ovo je samo jedan primjer kako velika motivacija, veliki angažman, može biti štetan za pojedinca. Negdje postoji tvoj optimum . Bez obzira što radiš, postoji trenutak kada još više angažmana, još više kontrole, još više misli, donosi manje koristi. Siguran sam da se prepoznaješ u ovom tekstu, a pitanje je prepoznaješ li kada je previše?
