Jedna grupa ljudi nikad neće doći kod mene u ured. Ne samo da neće doći kod mene, nego vjerojatno nikad neće naći vremena da si pomogne.
Kad me vide, najave da će se javiti, „samo da završim ovo na čemu radim“. Jedna stvar na kojoj radiš pretvori se u drugu, druga u treću i nikad nije pravo vrijeme. Ili nemaš vremena, ili novaca, ili si rastresena, ili je sad nešto drugo prioritet.
Pa kada je onda pravo vrijeme da si pomogneš? Da napraviš promjenu koju trebaš?
Pravo vrijeme nije bilo kada si bila dijete. Onda si jedva čekala da budeš kao i odrasli i da ti više nitko ne govori što moraš napraviti. Kad odrasteš, donosit ćeš svoje odluke i kao i odrasli, raditi što god želiš.
U adolescenciji si se previše trudila uklopiti, ili pokazati da si drugačija da bi uopće došala do toga kako pomoći sebi. U tim godinama, uz toliku zbunjenost i otkrivanje sebe, teško je naći suvisle misli koje će te potaknuti da se posvetiš sebi.
Na početku radnog života misliš da je važno ispuniti očekivanja drugih oko tebe. Lako ti se može uvaliti „misija i vizija“ firme, „obitelj“ i zajedništvo u firmi. Budući da postoji ta viša svrha koju ćeš prije ili kasnije prozreti kao bullshit, nije pravo vrijeme da radiš na sebi. Osjećaš da bi trebala, da ne ideš u dobrom smjeru. Ali…
Kako ne pomažeš sebi kao odrasla osoba?
Potom dođe brak. Djeca. Tvoj najvažniji zadatak u životu. Biti roditelj. Zaboraviš na trenutak svoje potrebe i posvetiš se djeci. Za svakoga to znači nešto drugačije, ali za svih je isti rezultat. Nije vrijeme da mislim na sebe. Kad djeca stasaju. Pa još malo da završe školu, pa da se odsele, pa ovo i ono. I onaj trenutak u kojem si zaboravio na svoje potrebe pretvorio se u godine ili desetljeća.
A još nisam niti spomenuo karijeru. Ah da, karijera! Sad je trenutak za stisnuti. Sad je ključno. Još samo da ovo prođe. Nešto ste i investirali u neki drugi posao. Imaš kredite za platiti i nemaš vremena misliti na sebe. „U kakvom ludom svijetu živimo. Ovaj ritam je strašan“. Ali čim riješiš to čime se sada baviš, počet ćeš se baviti sobom.
Što ćemo do tada? Tvoje iscrpljeno tijelo će odrađivati zadatke, tvoj slomljeni duh će zanemariti svoje potrebe da bi ostvarivao tuđe želje, tvoji osjećaji će biti stavljeni po strani jer su nečiji drugi važniji? Kako planiraš živjeti bez da se posvetiš sebi? Jer bez tebe, ništa što pokušavaš ostvariti zapravo nije moguće.
Opisat ću ti neke primjere s kojima se susrećem i koji me tjeraju da se zapitam kada je vrijeme za mene?
Primjer 1
Vodim edukaciju vezano za osobni razvoj za zaposlenike veće firme. Neki sudionici se međusobno poznaju, a neki ne. Nekoliko sudionika podijeli priču kako postoji implicitno očekivanje rada od kuće koji nije dodatno plaćen, a osim toga donosi puno stresa i uništava privatni i obiteljski život.
Gospođa, možda na pragu 50-ih godina života uzme riječ i kaže da je i ona nosila posao kući i radila kad god je nekom nešto zatrebalo, ali danas mirno šefu kaže da je njezino radno vrijeme do 16 sati i ostavlja laptop na poslu. Zbog toga nema problema, a kaže i da ima, odlučila je prioritizirati sebe.
No, znate li što ju je ponukalo na takav zaokret? Razboljela se. U njezinom slučaju štitnjača. Povezala je to s nervozom i stresom. Odlučila je da je ona važna, da su promjene koje odgađa neodgodive. Popravila je svoje zdravstveno stanje i kvalitetu života
Primjer 2
Poduzetnik na pragu 60-ih godina javlja mi se jer strah koji osjeća kad je na mjestima na kojima nema brzog izlaza, ili on nema osjećaj kontrole, narušava kvalitetu njegovog života. Ima uspješan poslovni život, uspješan brak, mnogo prijatelja i tako mnogo ograničenja.
Problem traje 15-ak godina. Zbog toga ne putuje avionom, izbjegava gužve, ne ulazi u liftove i još puno toga. Za nekoga tko ima sredstva, društvo i volju za putovanjem i uživanjem u životu, puno situacija izbjegava i to mu značajno narušava zadovoljstvo životom.
Jako je ubrzan. Nemiran. Ima naglašene tikove. Nakon samo par naših susreta doživljava infarkt. Nazovem ga da pitam kako je i smije se da sada ima savršenu tehniku kako se smiri kad se naljuti na gluposti. Sjeti se sebe na operacijskom stolu, dok mu ugrađuju stent. I odmah se smiri. Sjeti se i kako su ga u bolnici 20 puta vozili liftom i kako ga nije bilo briga.
Pitanje je, je li moralo doći do toga? Je li vrijeme da se pobrine za sebe i uživa u životu došlo davno, ali ga je ignorirao?
Primjer 3
Nedavno sam pisao o dobrim curicama. Ovo je ponajbolja među njima. Prekida dva porodiljna nakon nekoliko mjeseci. U kući sve mora biti na svom mjestu, djeca moraju biti odlična u školi, pristojna i uredna na rođendanima, da nitko ništa ne može prigovoriti. Na poslu uvijek može bolje i više.
Stalno je iscrpljena. Kasni u životu, iako ne zna gdje. Žuri, iako ne zna prema čemu. Ima velike bolove u leđima koje ignorira dok god fizički može. Samo se zakrpa i nastavlja. Ljuta je na supruga jer ne dijeli njezine standarde.
Na nagovor zajedničke prijateljice dolazi kod mene. Promijenit će sve što se tiče odnosa prema drugima, ali ne i odnos prema sebi. Uvijek je nešto važnije i hitnije. Od nje se očekuje na poslu i kod kuće. No, to je manji problem od toga da ona očekuje od sebe da svima udovolji, da sve usreći, da pred svima ispadne najbolja što može.
Tek ćemo vidjeti što će njoj trebati da bi sebe stavila na prvo mjesto?
A kada je vrijeme za tebe?
Što čekaš? Neku svoju štitnjaču ili infarkt? Burnout, rastavu braka, zaključak da ne poznaješ svoju djecu?
To su baš velike stvari koje ne možeš ne vidjeti. Ne moraju biti razlog da se promijeniš, ali bit će pravi šamar, sigurno.
Dok se ne dogode te velike stvari koje ne želiš, tvoj život ti svakodnevno nudi jako puno malih znakova koji te pozivaju da se posvetiš sebi. Pozivaju te da napraviš promjene koje ti povećati zadovoljstvo životom tako da sebe staviš na prvo mjesto.
Ne, to nije sebično. Jer tek kad se to desi, drugi oko tebe će dobiti najbolje od tebe. Samo tada ćeš se moći posvetiti i drugima na način na koji želiš. Obitelji, prijateljima, karijeri. Bez tebe koja je dovoljno odmorna, entuzijastična i zadovoljna, sve što radiš bit će malo slabije. Svi će dobiti malo manje. Ti ćeš dobiti malo manje. Malo će prerasti u puno i onda će te život grubo prekinuti.
Koje znakove ne bi smjeli zanemariti?
Ima ih previše da bi lista bila potpuna pa ću nabrojati samo neke.
Ono što si radila privremeno ili povremeno, postalo je stalno u tvom životu. Kad se pojavila potreba (ne tvoja, nego nečija), ostala si malo duže na poslu. Neplaćeno. Samo da se projekt brže završi. Pa i drugi to rade. Sada redovito ostaješ duže i uvjeravaš se da je to samo dok ne prođe „nešto“. E pa nešto nikad neće proći, dok se ne stavim na prvo mjesto.
Nije ti dobro i ti čekaš da prođe samo od sebe. Može biti ukočen vrat, mogu biti bolna leđa, može biti bezvoljnost, može biti konstantna nervoza. Nešto ne valja i osjetiš da nisi prava. Umjesto da se posvetiš sebi, nikako ne hvataš vrijeme jer uvijek je „nešto“ (opet to „nešto“). Budući da nisi na prvom mjestu, nikad neće biti vrijeme i nikad neće biti bolje.
Radiš nešto loše za tebe i nikako da prestaneš. Jedeš previše ili premalo. Trpaš se slatkim. Popiješ koje piće češće nego inače, ili kad je prilika, popiješ više nego inače. Paše ti. Uzimaš još nešto da si olakšaš. I uvijek kažeš još samo ovaj put. Iako se sve čini lakše i dostupnije nego prava i dugoročna pomoć, nije. Pitanje je kolika će biti šteta kad shvatiš.
Da se radi o tvojoj prijateljici ili prijatelju, savjetovala bi im da potraže pomoć. Ovo je prilično dobar test. Za druge smo obično pametniju nego za sebe. Prema drugima smo obično bolji nego prema sebi. Stoga, ako bi u istoj situaciji najboljem prijatelju rekla da potraži pomoć, poslušaj svoj savjet i napravi nešto za sebe.
Što ti želim reći za kraj?
Želim naglasiti da rad na sebi ne izjednačavam s odlaskom kod psihologa, na coaching ili psihoterapiju, kod ljudi obrazovanih za tu vrstu pomoći. Ima puno načina kako možeš pomoći sebi, ili to pokušati napraviti. Budući da sam ja psiholog i svijet koji je ja vidim je onaj mojih klijenata i prijatelja, pišem iz te perspektive.
Budi oprezna po pitanju puno čitanja knjiga, slušanja i gledanja podcasta te pohađanja tečajeva koji vode u još više razmišljanja i malo stvarnih promjena. Siguran sam da promjenu koju trebaš već imaš u sebi jer je to gotovo uvijek tako. Ponekad smo sami spremni krenuti u drugom smjeru i mijenjati okolnosti. Ponekad trebamo pomoć.
Kako bilo, pravo vrijeme da se staviš na prvo mjesto i pomogneš si već je došlo.
