U psihologiji postoji jako puno područja kojima se psiholozi mogu baviti. I ta su područja toliko odvojena da vjerujem da zaista možeš biti stručnjak u jednom području rada s ljudima, a u nekom drugom području imate tek osnovne vještine i slabo poznavanje materije. Jedan psiholog može se baviti djecom predškolske dobi, a drugi umirovljenicima. Neki drugi psiholog može se baviti uglavnom ovisnicima o opijatima, a njegov kolega može biti školski psiholog. Svaki od njih će u radu sa specifičnom populacijom stjecati jedinstvena iskustva i vještine, obrazovati se na jedinstven način, kretati u specifičnim krugovima ljudi i samim time stjecati različita znanja i pristup.
U psihoterapiji također postoji puno škola koje radu s klijentima pristupaju na različiti način. Osim u samoj psihoterapiji, mnogi „coachevi“ završavaju razne tečajeve koji ih uče specifičnom pristupu u rada s klijentima. Tada se odgađa da terapeuti klijente pokušavaju uklopiti u teorije nekih pravaca. U psihijatriji se klijenti pokušavaju uklopiti u razne dijagnoze pa postoji realna opasnost da se rad odvija s dijagnozom, a ne s osobom. Ako potražiš ljude koji figuriraju kao vodeći poslovni treneri, vidjet ćeš da mahom imaju svojih „X“ zakona, točaka ili nečeg trećeg, što svaki klijent mora raditi da bi bio bolje. Opet, pojavljuje se opasnost prilagođavanja klijenta teoriji, a ne prilagođavanju znanja terapeuta trenutnoj situaciji i potrebama klijenta.
Već sam istaknuo, kada sam koristio „N“ koji predstavlja broj ispitanika koji su uključeni u istraživanje, kada radimo s pojedincima N=1. Prosjeci, rezultati istraživanja, naša iskustva, sve to mora biti prilagođeno pojedincu s kojim smo u komunikaciji. I sve to ne vrijedi ako nije primjenjivo na pojedinca koji je u psihoterapiji ili treningu. Moje razmišljanje i nesnalaženje u tome kako se rad s klijentima mora odvijati baš na specifičan način, dobilo je potvrdu u Školi kibernetike i sistemske terapije, koja se smatra ateorijskom. Uklopilo se to u moje vjerovanje kako je svaki klijent svoja priča i ako se on nalazi na ekstremu, a ne u prosjeku, onda i pristup tom ekstremu mora biti drugačiji. Klijente ne uklapam u svojih 5 ili 10 stvari koje oni moraju činiti da bi bili bolji, već svoje znanje prilagođavam onome što je klijent donio na sastanak sa mnom.
Za mene je važno da je klijent najveći stručnjak za sebe. Rješenja problema nalaze se u klijentu. Ja ih mogu potaknuti ili olakšati dolaženje do njih koristeći svoje znanje i iskustvo. Mogu pozvati pojedinca s kojim radim da promatra svoja iskustva i stanja na drugačiji način i da djeluje fleksibilnije i kreativnije. Pritom niti sebe niti klijenta niti želim, niti mogu strpati u neku kućicu koja će odrediti što ćemo i kako raditi. Svatko od nas je suviše složen da bi imali jasnu ideju o tome kako će neka ulazna informacija djelovati na izlaznu varijablu koja će se dogoditi. Kako će događaj iz okoline djelovati na pojedinca, ovisi o kontekstu u kojem se nalazi. Postaviti tu nepredvidljivost u neku teoriju i tako hiniti znanje i izvjesnost za mene je velika pogreška. Brojne ideje koje nam mogu doći dok istražujemo razne mogućnosti promjene tada se svode na unaprijed pripremljeni plan, koji se vjerojatno ne odnosi na najbolji način na pojedinca s kojim smo trenutno u interakciji.
Na kraju ću citirati posljednju rečenicu iz intervjua kojim je psihoterapeut Graham Barnes pokušao odgovoriti što je ključni element u psihoterapiji: „Mislim da je ključni element u psihoterapiji da i terapeut i pacijent zajedno čine novi svijet u kojem je život prekrasan, i da ga žive u čuđenju (razmišljanju).“
