Mislim da znam zašto današnji sport sve manje sliči na sport, a sve više na prodaju. Čini mi se da znam zašto lokalni i dječji sport sve više sliče na poziranje, umjesto na prijateljstvo i zajedništvo. Stvorili smo, stvaramo i hranimo ideju koja sport miče sve dalje od romantike i konzumerizam. Proizvod takve okoline su djeca i odrasli zbog kojih kažemo „U moje vrijeme…“, iako je to rečenica koju smo jako mrzili čuti kao mlađi.
U suštini ti danas želim reći da je sportska kultura koju oblikujemo i prihvaćamo svaki dan ono što oblikuje sve koji sudjeluju u svijetu sporta. Ti gledaš utakmice na TV-u i uživo. Zbog ogromnih brojki, pažnje i novaca koji se tako zavrti u sportu, sudionici profesionalnog sporta se ponašaju kao da s njima sve počinje i završava.
Jednako onda rade i polu-profesionalni i amaterski sportaši. Jednako radi i tvoje dijete koje sve njih gleda kao uzore i kopira njihovo ponašanje. A čije će? Tako generacije sportaša preuzimaju vrijednosti koje se svode na ostavljanje dojma, a ne na izgradnju karaktera.
Želim ti reći da ovo nije jedan od vapaja za vremenom kad je bilo bolje. Ne, bilo je drugačije. Je li to bolje ili ne, na svakom je da procijeni i na kraju, to vrijedi za svakoga drugačije. Zato, nećemo na taj način spomenuti „U moje vrijeme…“. Spomenut ćemo to kao usporedbu djelovanja sportskog konteksta koji nas okružuje na ljude koji konzumiraju sport – kao profesionalci, sportaši, djelatnici, amateri, gledatelji…
Na današnje pisanje me izravno potaknuo Mbappe. Ako Googlam njegovo ime dok ovo pišem, izlaze članci s naslovima: „Bomba iz Pariza“, „Potres u Parizu“ i najbolji „Trese se fudbalska planeta“. Samo za primjer, iz domaćeg i međunarodnog tiska. Jasno je, glavna sportska vijest dana je da je 25-godišnjak odlučio da na kraju sezone napušta trenutni klub iz Pariza. Nema njegove izjave, ali su to objavili svi dobro obaviješteni izvori, kako to danas biva.
Jako malo znam o Mbappeu. Budući da nogomet jako malo gledam i Mbappea sam jako malo gledao. Neosporno je da kada igra najbolje što može, igra spektakularno dobro. No, meni je upao u fokus zbog ponašanja van terena. Pa da budem sasvim iskren, a svjestan sam da je moj dojam stvoren kroz medije i da možda griješim, gadi mi se Mbappe. Iako, ne radi se o njemu, nego o kulturi koja je i njega stvorila i koju on nastavlja, a koju smo mi nekritično prihvatili.
Za sve su zapravo krivi Messi i Ronaldo! Fokus na njih dvojicu u zadnjih 15-20 godina nevjerojatan je. Oblikovali su nogometnu kulturu svojim golovima, driblinzima, trofejima, simuliranjima, odlukama van terena, ne nužno tim redoslijedom. Svi koji vrijede u nogometu u tom razdoblju, htjeli su biti jedan od njih dvojice. Osim Zlatana.
Ipak, možda je kriv Beckham? S njime je sve počelo. Frizure, parfemi, odjeća, supruga, sve je to postalo važnije od nogometa. Prelasci iz kluba u klub, ganjanje para, napravio je od sporta cirkus. A kako će puno njih reći, „Nije bio neki igrač. Mislim, bio je dobar, a li ne ko’ Zidane“. Ma daj!
Zapravo, mogućnost praćenja sporta na način kako ga konzumiramo u zadnjih 20-ak godina, dala je svima njima mogućnost da stvaraju globalnu kulturu na dotad neviđeni način. Nisu oni krivi. Oni su tu mogućnost iskoristili i postali u isto vrijeme i žrtve i zločinci, ovisi kako gledaš. Kada je pristup internetu postao normalna stvar za kućanstvo, povećala se njihova prisutnost u našim životima. Stvorili smo njih, a oni stvaraju sportsko okruženje u kojem odrasta tvoje dijete i koje formira naše stavove.
Daj da se vratim na Mbappea. Odrasta u vrijeme kada igrači dobivaju nevjerojatnu moć. Ne samo u nogometu. Ne samo u Europi. Ista stvar se događa u Americi u svim njihovim sportovima, globalno u nogometu i na nekim manjim razinama, u sportovima koji imaju neku medijsku eksponiranost, samim time i novac. Igrači postaju, na neki način, vlasnici klubova, čak i reprezentacija.
Tek punoljetan prelazi u Pariz za bijesne novce. Tamo lako osvaja sve naslove u Francuskoj, odmah i naslov prvaka svijeta s reprezentacijom. Sve to zajedno, lako može udariti u glavu. Zapravo je nemoguće da ne utječe na dijete od 18-19 godina. Zajedno s mašinerijom koju ima oko sebe, a čini se da je ima, može stvoriti dojam da je iznad svih nedodirljiv.
Ponovit ću da mislim da je on i žrtva i zločinac. I štošta drugo, ali to mogu biti teme nekih drugih tekstova. U Parizu je stvorena zvjezdana momčad koja se šeta francuskom ligom, ali ne uspijeva u Ligi prvaka. To je jedina pozornica koja vrijedi za igrače iz Pariza i svijet ih gleda samo u tih zadnjih 5-6 utakmica Lige prvaka. Koga zanima nabijanje gol razlike na nekom polu-poznatom klubu iz Francuske?
U toj momčadi su vrijednosti izvrnute. Rugaju se financijskom fair playu tako da igrače plaća država koja je zapravo vlasnik kluba. Mijenjaju trenera čim neka od zvijezdi to zatraži. Dopuštaju svojim igračima preskakanja utakmica zbog privatnih proslava ili drugih obaveza. Rade sve što nema veze s kulturom sporta.
Onda se dogodi da se Mbappe na terenu svađa s Neymarom tko će pucati penal. Ne svađa se na sekundu-dvije, nego mu ima ponešto za objasniti. Svađa nije oko penala, nego tko ima većega… utjecaja u klubu, veći ego. Neymar zabija gol, ovaj ne slavi. Na nekoj drugoj utakmici ne dobije loptu dok trče u kontru i demonstrativno maše rukama i staje. Staje na terenu! Napušta momčad i nema kazne za to. Možeš li razumjeti koliko je to pogrešno?
No, to mu je netko dopustio. Netko mu je svojim ponašanjem (klub) poručio da to smije raditi. Pa on to radi. Kao i svako dijete koje su roditelji razmazili. Iskoristit će sve što može. Dali su mu ugovor u kojem stoji može odlučivati o strateškim potezima kluba. Ej! Jednom igraču od tada 23 godine! Onda ćemo se čuditi kad ne želi igrati jer glumi ozljedu? Stvorili ste monstruma, što očekujete?
Nemoj misliti da imam pik samo na njega. Zapravo, nevažan mi je. Ne gledam ni njega ni nogomet baš zbog svega navedenog. U istom klubu, vlasništvu Katarana, Messi propusti trening kluba da bi se išao slikati u Saudijsku Arabiju za X milijuna dolara s njihovim državnim simbolom. Katar i Arabija se tako prepucavaju preko Messija. To je njihovo pravo. Njegovo pravo je bilo da odbije u tome sudjelovati. Za šaku dolara. I obraz kao đon.
Opet, možda griješim i možda sam nepotrebno čangrizav. Ionako sve znam iz medija koje vrlo malo pratim. Smeta me što je djeci idol taj Neymar kojeg nećemo pamtiti po vještini nego po nakaradnom simuliranju. I što su ti momci i mnogi drugi stvorili sliku da je dojam, izgled, novac, važniji od treninga, ulaganja truda, trofeja, sporta općenito.
Zapravo, nisu to oni napravili. I oni su prvi igrači u eri kada je sport globalno praćen i kada na društvenim mrežama možeš zaviriti u privatni život svakoga od njih. Oni su lice firme s njihovim imenom. Ta firma zapošljava puno ljudi u prodaji, marketingu i sličnim odjelima. Kao i svakoj firmi, namjera im je zaraditi što više novaca. I kao i velika većina firmi, nije ih briga za moral nego za računicu.
Problem koji vidim je utjecaj koji to ima na djecu kojoj su ti ljudi, te firme, idoli. Poruka koja je poslana je da je važno dobiti što više za sebe, bio to novac, pažnja, ili nešto drugo što ti hrani ego. Onda vidim klince koji simuliraju, koji imitiraju Ronalda hodanjem, ali ne igrom, koji se žale na sve i svašta. I vidim roditelje i trenere kojima je to normalno i koji sudjeluju u toj farsi da bi kasnije žalili na mladež koju su sami odgojili!
Zato si danas i ti, kao trener i roditelj, kao i tvoje dijete kao sportaš i žrtva i zločinac. Izloženi ovoj sportskoj kulturi, kupujemo proizvode koji nam se nemilice guraju. PlayStation, dresovi, kopačke, nogometni kampovi. Kupujemo i sve ostalo. Simuliranje, odustajanje, egoizam, potragu za novcem. Time smo ponovno i žrtve i zločinci. Sami stvaramo svijet protiv kojeg pričamo.
Sada dolazi onaj „U moje vrijeme…“ dio. Još 90-ih i početkom 2000-ih mogli su nam se progurati drugačiji idoli na način da njihovo djelovanje bude u centru pažnje. Zanetti, Totti, Maldini, Giggs, Puyol, Raul, Del Piero. Sve ti je jasno. Proveli su karijeru u jednom klubu, ili su na kraju/početku karijere bili u nekom manjem klubu.
Sportska kultura je poticala (i tada sve manje) vjernost. Statusni simbol nije bio samo tko najviše zarađuje. Zanettiu i Maldiniju nitko u njihovim momčadima nije smio odmahnuti rukom, ili ne ih poslušati. Sukladno tome smo se i mi ponašali na sportskom terenu. Poštivali smo drugačije stvari. Kao što bi danas i mi, kao produkt današnjeg doba i konteksta, simulirali faulove, valjali se za najmanje ozljede. Kao što je tada bila stvar ponosa pokazati da te ne boli nakon duela pa si se umjesto valjanja dignuo i čekao priliku da vratiš.
Neizbježno nas obliku kontekst u kojem živimo. Danas živote, posebno djeca, sve više žive online. Odgojna uloga raznih Mbappea je jako velika. Njihov utjecaj na kulturu je nevjerojatan. Nesvjesno smo svi mi izloženi vrijednostima koje propagiraju. Povuče nas taj svijet i jako se moramo potruditi da bi na svjesnoj razini odlučili biti drugačiji. Jer, lakše se uklopiti. Go with the flow. Pitanje je čini li te to sretnijim?
Pitanje je kako kao odrasli možemo iskoristiti svoje životno iskustvo i mudrost da bi prenijeli djeci sve to što znamo? Umjesto da ih diskvalificiramo jer „što ti znaš…“ i „u moje vrijeme…“, kako možemo naučiti pričati njihov jezik da nas razumiju. Da znaju koliko je pogrešno napustiti suigrača, tražiti da tim igra za tebe, smisliti ispriku, odustati. I da mogu izabrati drugačije idole.
Na kraju, koliko god mali bili, mi odlučujemo. Koju ćeš utakmicu gledati i tako staviti novce u nečiju kesu? Koji ćeš dres kupiti, koju stranicu posjetiti, sve to su tvoji izbori kojima stvaraš kontekst u kojemu živiš. Koliko god mala bila globalno, naša odgovornost za naš mikro svijet je potpuna.
Do tada…
Kada ovih dana Ronaldo i Messi zaigraju zajedno u Ujedinjenim Zemljama Novca, nemoj se začuditi. Poljubit će grb na dresu za dobru mjeru.
