Klik, ne znam ni sam zašto i čitam. Vijest o tome kako se starija sestra od pet godina pet dana brinula za mlađu sestru od tri godine, dok im je otac mrtav ležao na kauču. Mislile su da spava. Slika koja mi se pojavljuje u glavi u trenutku čitanja je grozna. Zamišljam trošnu kuću, pitam se gdje je majka, žao mi je djece, u strahu sam za svoju djecu bez da imam jasan razlog za to. Vijest je prenesena iz tko zna kojeg medija u naš mainstream medij i radi se o događaju s nekog njemačkog sela.
Sljedeća vijest, isti dan, a ja sam valjda imao potrebu biti mazohist. Netko je uhvaćen kako muči i izgladnjuje više pasa, negdje u šumi u Istri. Već je imao slične prijestupe i ponovno će pred sud zbog okrutnosti prema životinjama.
Klik, bum! Zatvaram link i pitam se što sam pročitao i kako to utječe na moj život? Koliko mogu utjecati na to što sam pročitao? Je li to nešto u mojoj neposrednoj okolini? Je li mi to nešto donijelo?
Moji odgovori se svode na to da mi je donijelo nelagodu, strah, anksioznost. Na trenutak mi je prošlo glavom što bi se dogodilo s mojim curicama, tek nešto starijim, kada bi se meni nešto dogodilo. Postao sam zabrinut i za njih i njihovo zdravlje. Upravo zato je došao onaj „klik, bum“!
Društvene mreže su danas još jedan medij. Moj Instagram postoji samo radi posla i na njemu pratim ravno pet ljudi, sportaša koji na toj mreži žive dio svog života i s kojima radim ili sam radio. Ponekad pretražim nekoga prema preporuci i onda u thumbnailovima dobijem preporuku za razne profile. Valjda ih je pola s polugolim ženama koje, valjda, odgovaraju mom profilu prema demografiji, muškarac u određenim godinama. Druga polovica dolazi iz svijeta sporta što valjda odgovara mojim interesima.
Iako je meni to smiješno, potpuno je realno da dobar dio ljudi sličnih meni prema demografskim pokazateljima gleda te sadržaje. Ako razmislim kako to djeluje na njihove brakove i veze, na njihov mir, čini mi se da utjecaj nije pozitivan.
Ratovi u Ukrajini i u Gazi su nam već postali normalni zar ne? Nitko više i ne obraća pažnju na vijesti iz Ukrajine, a eskalacija u Gazi je nova priča pa tu i tamo još netko komentira. Kako god se to nastavi, za mjesec dana, bit će „normalno“. Staljinu se pripisuje izjava (nepotvrđeno) da je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna statistika. Tako će i naša osjetljivost na te ratove proći.
Ipak, zakačit će nas nešto u medijima. Recimo naslov da je Hamas oslobodio curicu koja je bila njihov taoc, ali ona niti ne zna da su joj ubili roditelje. Jer nam inače u medijima fali senzacionalizma, ružnih slika, zla i straha. Kome koriste takve vijesti, osim medijima koji su čitani? Tko to čita? Tko ide vidjeti što ima u tom članku? Možda slika djevojčice da možemo bolje naricati oko njezine sudbine? Zar ne znamo da rat donosi najgore grozote kojih se ne bismo mogli niti sjetiti? S kojom nam svrhom treba podsjetnik?
Moj je dojam da je glavni učinak svih tih vijesti strah, koji će se kod svakoga od nas pokazati na drugi način. Svatko će se s tim osjećajem nositi na svoj način. Siguran sam, međutim, da nije dobro da su oko nas slike i tekstovi zbog kojih se osjećamo prestrašeno, nesigurno, napadnuto. Kontekst u kojem živimo postaje naša stvarnost i naše je život obojan onime što nas okružuje.
Ima od toga već puno vremena, više od desetljeća i vraća me u moje dvadesete godine, no sjećam se okolnosti u kojima sam prekinuo svoje praćenje medija. Očito, osim u rijetkim, zaista rijetkim danima kada skrenem. Pratio sam političke i gospodarske događaje i često sam bio jako ljut jer premijerka priča loš engleski, jer ministar ne zna izgovoriti Youtube, jer mi je sve to sugeriralo kako stvari nisu fer, život nije fer. Unosilo je to puno nervoze koju sam dodatno hranio čitanjem knjiga (nekih jako dobrih) koje su se bavile tematikom teorija zavjere. Pa je to „znanje“ ili znanje dodatno hranilo osjećaj nemoći i frustracije što ne mogu ništa promijeniti. Uslijed toga, manje sam se bavio onime što možda mogu promijeniti, svojim životom.
Zapitao sam se tada što mi donosi praćenje medija i čitanje knjiga koje za imaju jednu poruku, a to je da stvari ne valjaju? Kako to utječe na moj život? Čini se da me to pasivizira u ulozi komentatora, onoga tko zna bolje i ne čini, jer ne može učiniti ništa. Frustriran je, svadljiv, ljut, traži pravdu kako je on sam definira i ne vidi svijet iz tuđih cipela. Odlučio sam da to ne želim biti.
Prestao sam pratiti portale i 99% medija. Izabrao sam jedna lokalni medij i jedan svjetski od kojih ću dobivati vijesti, da budem u tijeku. TV nemam od 2009. i početka suživota s današnjom suprugom. Društvene mreže koristim isključivo za posao, na njima ne pratim gotovo nikoga i dnevno provodim na njima vrijeme u minutama mjereno prstima jedne ruke. Čitam knjige koje me usmjeravaju tamo gdje želim ići. Čak sam i izbor glazbe doveo u pitanje u nekim trenucima u životu i neki od meni najdražih bendova imaju prostor samo kad sam spreman na njihovu kritiku društva.
Posljedica je da sam sretniji čovjek. Kolateralna „šteta“ je moje micanje iz nekih aktivnosti u kojima sam tvrdoglavo pokušavao uspjeti, ali to nije bilo moguće. Činile su velik dio mog života i unosile frustraciju. Ne gubim vrijeme na stvari koje ne mogu promijeniti, koje često nemaju uopće ili nemaju veliki utjecaj na moj život. Samim time imam više vremena za ljude i događaje iz moje neposredne okoline koji čine moj mikrosvijet i s kojima mogu mijenjati svoj i naše živote.
Čak i događaji koji su utjecali na svih nas, poput danas uglavnom zaboravljenog Covida, nisu me dotaknuli. Zabrane kretanje, neustavno ovo ili ono, ograničenja, ponovno strah, bombastične vijesti, napuhane brojke, selektivne informacije, ma! Prihvatiš kako jest, napraviš najbolje što možeš i ne mrziš niti doktora niti prosvjednika, niti ministra. Sve je to ionako ista farsa, samo su drugi ljudi u glavnim ulogama. A mi nećemo ništa napraviti koliko god se trudili.
Kad sam otvarao obrt pa kasnije i firmu i pričao s knjigovođom, rekla mi je da zaboravim na sve naknade koje uzima banka, na sva davanja državi, na svaki namet koji mi se čini besmislen. Jednostavno zaboravi da je to tvoj novac i da to postoji jer to je jedini način da budeš miran. Ako se budeš pitao kako ti banka može uzimati naknadu za prebacivanje tvog novca s jednog tvog računa na drugi tvoj račun, ili bilo što slično, izludit ćeš.
Pouka je da se bavimo malim, malim, malim kutkom svemira u kojemu mi možemo imati utjecaj. Našim mikrosvijetom u kojem zaista možemo napraviti razliku. To je sigurno primarna obitelj, a šira puno, puno manje. To je samo nekolicina prijatelja, ljudi s kojima radimo i to u vrlo ograničenoj mjeri. Toliko ide naš utjecaj. Ali to je dovoljno da promijenimo svoj svijet!
Ne kažem ti da će micanje i/ili selekcija medija iz tvog života promijeniti sve u tvom životu i da ništa drugo ne moraš raditi. Samo to nije moguće. Ali vjerujem da to može biti jedan domino koji će potaknuti neku drugu promjenu pa neku treću i znaš kako je kad domino krene. Jedna promjena napravi drugu i prije nego si svjestan promjena se dogodila na mjestima na koja nisi ni obraćao pažnju.
Klik. Ugasi Internet. I televiziju. Prestani scrollati, osvježavati portale. Prestani dopuštati da tvojim raspoloženjem upravljaju nasumične vijesti namjerno napravljene da ti privuku pažnju (i da ti nešto prodaju). A zapravo ne vrijede ništa.
Život ti neće biti lošiji ako ne znaš za niti jednog ministra, na novu aferu, za novog ljubavnika poznate pjevačice, tko je predsjednik Vijeća Europe, koje je omiljeno jelo Nikole Jokića ili što je Pep Guardiola rekao Haalandu nakon utakmice protiv Liverpoola. Ako čitaš takve vijesti, dosadno ti je i trebaš bolju zanimaciju u životu.
Nije isprika niti da si umoran na kraju dana pa samo… Niti ujutro dok piješ kavu samo… Takvim načinom razmišljanja, bezvrijedne vijesti će SAMO diktirati kako se osjećaš, što radiš i o čemu razmišljaš.
