Vjerujem da svi znamo za jednostavnu dječju igru iz naslova. I da bi se svi složili da je jednostavna, nasumična i uglavnom ovisi o sreći. Međutim, najbolji svjetski igrači te igre, redovito su u završnicama natjecanja (da, postoje natjecanja) i gotovo redovito će pobijediti tebe ili mene. Istraživači koji su se posvetili ovom fenomenu otkrili su da najbolji igrači promatraju svoje protivnike i daju im znakove kojima ih potiču na neki izbor. Primjerice, prije obračuna, najavit će svom protivniku da će ga „rasparati“. Promatranjem protivnika imaju pretpostavku kako će to utjecati na njega i koji će on znak pokazati. Protivnik, naravno, ako je na istoj razini, može primijetiti taj trik i prilagoditi se. No, prvi igrač je možda baš na to računao.
Radi se o tome da je ljudska komunikacija licem u lice iznimno bogat sustav poruka koje neprestano primamo i odašiljemo. Oni koji su vješti u toj igri bolji su u komunikaciji, bolje razumiju suptilne znakove koji su većini nevidljivi. U jednom istraživanju muškarcima su ponuđene slike ženskih lica i oni su procjenjivali njihovu privlačnost. Potom su nekim licima umjetno proširene zjenice, znak koji u stvarnom životu pokazuje interes suprotnog spola. Iako ispitanici nisu toga bili svjesni, ta su lica procijenjena privlačnijima. Dakle, na svjesnoj i nesvjesnoj razini, međuljudska komunikacija licem u lice donosi mnogo informacija, koje može uhvatiti samo trenirano oko, a nekad niti ono. Kako mi je jednom rekao jedan stariji kolega: „Ako želiš biti dobar terapeut, sjedni u kafić i promatraj ljude“.
Želim da uvod koji pokazuje složenost komunikacije licem u lice, posluži kao argument koji će dovesti u pitanje tvoju online komunikaciju, što uključuje i poruke u raznim aplikacijama. U odnosu na komunikaciju u fizičkom svijetu, koja jako aktivira naš mozak i potiče ga na korištenje mnogih resursa da bi adekvatno komunicirao s drugom osobom, komunikacija porukama- e-mailovima i sl. ne nudi niti približno takvo bogatstvo. Štoviše, to je vrlo površna komunikacija koja isključuje tisuće sitnih, često i subliminalnih znakova, za koje smo trenirani cijele naše evolucije.
Od kada smo živjeli u malim plemenskim zajednicama, položaj u društvu bitno je određivao naš život i čini to i danas. Primjećivanje nijansi u komunikaciji licem u lice je bilo i ostalo ključno za čitanje drugih ljudi, prilagođavanje osobne komunikacije i ponašanja i pozicioniranje u skupini. Danas se većina naše komunikacije svodi na tipkanje, poneki emoji ili video. Generacije koje odrastaju na takvom načinu komunikacije kao primarnom, gube sposobnost adekvatnog funkcioniranja u društvenim odnosima, bili 1:1, ili u većim grupama. Sve manje znaju izraziti i prepoznati emocije i adekvatno prepoznavati i odašiljati bilo koje druge važne dijelove komunikacije. Iako, nije to više problem modernih generacija, jer se gotovo svi svodimo na iluziju održavanja odnosa putem poruka i lajkova. Zaista je lakše stisnuti lajk, nego ići u posjet prijatelju koji je dobio dijete, ili ostaviti komentar prijatelju koji seli u inozemstvo, umjesto otići ga pozdraviti.
No i lakše ima svoju cijenu. Mi smo društvena bića i imamo iznimnu sposobnost čitanja signala iz okoline. Život na temelju teksta i emojija, uz zanemarivanje te sposobnosti, narušava naše zdravlje.
