Kada razmišljamo o učinkovitosti psihoterapije, često razmišljamo u terminima učinkovitosti pojedinih pravaca ili poremećaja. Pokušavamo upariti terapeuta koji je primjerice bihevioralno-kognitivni terapeut s nekim stanjem, recimo rješavanjem fobije, jer istraživanja možda pokazuju veliku učinkovitost tog pristupa za taj problem. Ili pokušavamo upariti tip klijenta, recimo nekoga s traumom iz djetinjstva s nekim pravcem koji „voli raditi“ s prošlim iskustvima.
Ako znamo da je negdje 2/3 uspjeha psihoterapije rezultat odnosa između klijenta i terapeuta, a ne tehnika koje terapeut koristi (koje su vjerojatno posljedica pravca po kojem se educirao) onda bi učinkovitost mogli promatrati na drugi način. Možda postoji nešto više od seta znanja i usmjerenja terapeuta, a što bolje predviđa uspješnost odnosa s klijentom. Što?
Pa mogli bi se pitati kakav odnos je najučinkovitiji za pojedinu osobu? Koji način prilagodbe terapije osobama među kojima se odvija terapija, a ne usmjerenju psihologa ili nekoj dijagnozi će biti najučinkovitiji? Vjerujem da je pogrešno da psiholog (ili npr. poslovni trener) uklapa klijenta s svoju teoriju koja vrijedi za svih jednako. Mislim da je optimalno da svoja znanja i iskustvo uklopi u potrebe klijenta i da zajedno stvore teoriju klijenta, ili budući da se radi o suradnji dvoje ljudi, „teoriju trenutka“ između klijenta i psihologa.
Pronalazak pravog psihologa ima elemente pronalaska pravog životnog partnera. Na stranu što imaš neke poželjne karakteristike, no ono što stvarno trebaš i tražim je zapravo neki „klik“. Znak da se razumijete, pričate istim jezikom, razumijete humor i metafore onog drugoga i tako stvarate bazu na koju ćete nalijepiti znanja i sposobnosti koje će vašu zajednicu učiniti moćnijom od sume dijelova.
Možda ne postoji najbolji psiholog, već najbolji psiholog za tebe.
