Jučer je Belgijanac Luca Brecel po prvi puta postao svjetski prvak u snookeru. Na prvenstvu koje se održava svake godine, nastupio je prvi puta prije 11 godina i do ove godine nije pobijedio niti na jednom meču. Prije ovogodišnjeg turnira, promijenio je način pripreme pa je umjesto uobičajenog treninga, po vlastitom priznanju, dosta izlazio, igrao FIFU i pikado s prijateljima. Tu nije stao pa je i između dvije velike pobjede tijekom turnira, nad dva bivša svjetska prvaka, bio vani do 6 ujutro. Kad ga je već krenulo, nije mijenjao način, koliko god izgledalo naopako.
Ne bi bilo pametno zaključiti da je to novi najbolji način pripreme za najvažnija natjecanja ili druge događaje u životu. Vjerojatno neće ni Luca Brecel u budućnosti ovakvim načinom pripreme postati najbolji u povijesti. To ne znači da iz ove priče i iskustva sa sličnim situacijama ne možemo nešto naučiti o pripremi za važne životne događaje. Moj iskustva o kojima ću pisati dolaze uglavnom iz sporta, no moguće ih je preslikati na bilo koju domenu života.
Puno puta sam čuo od sportaša koji napreduju u karijeri i taj im je napredak donio odlazak na veliko natjecanje, priliku za prelazak u bolji klub ili neku drugu priliku za iskorak, da imaju ideju kako bi se za taj događaj sada trebali nekako drugačije pripremiti. To uglavnom znači ozbiljnije, pažljivije, duže. To znači da će ono što im je do tada donijelo uspjeh sada naglo promijeniti i da će zbog veće prilike, čovjek napraviti više toga da bi se s tom prilikom suočio. Tipično, onaj tko to krene raditi, zbog percipirane veličine prilike puno razmišlja o onome što ga čeka, gubi fokus tijekom treninga/učenja, lošije spava, troši energiju na nevažne stvari i tako se iscrpljuje.
No, ako već napreduješ, ako već postaješ sve bolji i bolji, ako si svojim radom zaslužio tu veću priliku, zašto bi mijenjao ono što provjereno funkcionira? Što zaista možeš dobiti dužom pripremom, opsesijom oko svakog komadića hrane koji pojedeš, izbjegavanjem druženja i sl.? Naginjemo prema tome da rad poistovjećujemo s onim što možemo vidjeti i mjeriti. Kao da rad postoji samo tamo negdje izvan nas i može se mjeriti u nekim kilama, sekundama, novcima, kalorijama. No, rad postoji i ako se ništa vidljivo ne dogodi, ali se primjerice promijeni shvaćanje neke situacije, ako dođemo do nekog uvida, ako se u glavi uspijemo zaista odmaknuti od dominantnog sadržaja i stvorimo prostor u kojem smo mirni. Sve je to rad koji ne vidimo „tamo vani“ i zato ga često manje vrednujemo, iako može imati značajniji utjecaj na naše živote.
Možda si kao Luca Brecel akumulirao tisuće sati u nekom području, no ne dopuštaš si automatizam kojim će ta stručnost izaći van. Želiš napraviti još bolju pripremu, provjeriti svaku sitnicu, pobrinuti se za sve što bi moglo poći po krivu. Time narušavaš naučeno i zatrpavaš zamišljeni prostor kojim idu informacije te tvoja izvedba postaje slabija. Iako je intuitivno rješenje raditi više kada dolazi važan događaj, u trenucima kada si radio dovoljno da znaš da si stručan u tom području, možda je bolje maknuti teret koji nosiš i dopustiti automatizmu u izvedbi da se pokaže. U tim trenucima, svjesno razmišljati o onome što radiš samo će unazaditi proces.
Ako si došao u priliku da napraviš iskorak i recimo da želiš na 24. stepenicu u svom životu, a želiš ih preći 100, budi svjestan da se sljedeća stepenica ne bi mogla dogoditi bez 23 prethodne. Već si napravio puno i ne trebaš nešto dodatno, novo, drugačije, s čime nemaš iskustva. Nećeš sada, u važnom trenutku, prvi puta testirati novi, „bolji“ pristup. Nastavi raditi onako kako znaš da je dobro za tebe i tako ćeš gotovo sigurno uspješno riješiti prepreku pred sobom.
Rečeno se odnosi na tebe ako već ulažeš puno truda i napreduješ. U tom slučaju, tvoj sljedeći iskorak neće doći ako budeš „ozbiljniji“, što god to značilo. Doći će kada nakupljenom znanju pružiš priliku da se pokaže u trenutku kada je potrebno. Rad koji ti treba za to neće se nužno vidjeti „vani“, nego će biti promjena pristupa, odnosa i povjerenje u ono što možeš.
