Kako kućni odgoj stvara i rješava probleme s mladima?

Što je kućni odgoj? Postala je to fraza na koju se pozivamo kada želimo reći da neke stvari u društvu ne valjaju, posebno kada su vezane za djecu modernih generacija. Nedostaje im kućni odgoj, dolaze u školu bez kućnog odgoja, za sve je kriv kućni odgoj.

Vratio sam film unazad i pitao se kakav je bio moj kućni odgoj? Što me vezano uz njega učinilo toliko drugačijim od današnje djece? Jesam li bio bolje ili gore drugačiji? Kako je kućni odgoj utjecao na moje ponašanje u školi, u sportu, u dućanu?

Razmišljam i o generaciji mojih roditelja. Kakav su oni imali kućni odgoj i kako je on djelovao na njih? Po čemu su oni bolji od ove strašne djece koja danas haraju našim životima?

Prvo, siguran sam da bilo tko od nas, naših roditelja i njihovih roditelja odrasta danas, da bi u prosjeku bili isti kao današnja mladež. Što god to značilo i kako god netko od nas vidio razlike između nekad i sad.

Vratit ću se unatrag nekoliko generacija u pokušaju da vidim što se dogodilo. To će biti samo moja perspektiva, koja će biti pod utjecajem mojeg odrastanja i priča koje sam slušao o odrastanju ljudi u mom okruženju.

U generaciji moje none i nonića, bilo je uobičajeno da muškarac radi, a žena je bila domaćica. Rodne uloge bile su prilično jasno podijeljene. Žena je brinula za djecu i kućanstvo, a muškarac je zarađivao za život. Za ovu priču čini mi se važno da je jedna od roditelja gotovo uvijek bio s djecom. Rijetko je netko radio prekovremeno i vikendima.

U generaciji mojih roditelja to se mijenja i žene su uglavnom zaposlene, kao i muškarci. Još uvijek postoji zajedničko vrijeme obitelji, u pravilu svakoga dana poslije posla i svakog vikenda. To još uvijek znači zajedničke ručkove ili večere, redovite zajedničke posjete široj rodbini. Nisu se roditelji intenzivno družili sa svojom djecom u slobodno vrijeme, ali su imali zajedničko vrijeme.

Danas vidim da roditelji sve više rade. Poslovi obuzimaju njihovo vrijeme. Sve je manje zajedničkih obroka. Manje je prilika kada se roditelji i djeca gledaju u oči. Razgovara se u autu dok se dijete vozi na jedno od njegova tri hobija. Vrijeme s obitelji djeci su zamijenile društvene mreže i Youtube.

To je prvi dio nestanka ili promjene kućnog odgoja. Ono što je nekad bila vikend dokolica u kući i zajednički ručak, sada je trčanje s odbojke na plivanje, hrana iz pekare i sati i sati na telefonu. Kućni odgoj odvija se u kući i/ili s obitelji. Danas djeca više vremena provode s Youtuberima i gledajući slike iz života poznatih ljudi na Tik Toku. S kime provode vrijeme, taj ih i odgaja. Taj im usađuje vrijednosti.

Zašto radimo toliko više nego prije?

Mi smo posljedica okruženja u kojem živimo. Vratimo se samo jednu generaciju unatrag, na vrijeme kada sam ja bio dijete, na kraj 80-ih i početak 90-ih godina. Što se mene tiče, Stallone je bio Rocky i Rambo, Arnold je bio Terminator. To je sve što sam znao o njima. Nisam im mogao zaviriti u dnevni boravak, nisam gledao njihove intervjue, sve je bilo prepušteno mašti.

Moji roditelji se nisu mogli usporediti s Lucom s Korčule koja iznajmljuje apartmane, Pavom iz Šibenika koji ima ozbiljnu firmu, s nekim rubnim prijateljem koji je redovito na skijanju i može im nabiti komplekse. Nije ih bilo briga za to. Odrastali smo kao radnička obitelj, ponekad sreli nekoga iz neke druge društvene sfere, ali uglavnom nismo niti vidjeli stvari koje nismo imali. Samim time, oni i ja smo manje toga željeli i manje je bilo dostupno.

Danas nas svi uspoređuju sa svima. Moramo biti jako snažni da bi ignorirali društveni pritisak za postignućem. Dižu se krediti za godišnji odmor, puno toga je dostupnije nego ikada, ako samo još malo zapneš. Onda zapneš. Radni dan se produži u noć, radni tjedan u vikend. Treba održati standard. I ode kućni odgoj. Ako ga se još uvijek sjećaš.

Djeca prate ta naša nastojanja pa se procjenjuju po markama koju nose. To te tjera da radiš još više da bi dijete imalo iPhone ili onu glupu jaknu koju niti jedno dijete ne skida niti na nastavi. Svi to žele da bi bili nekakvi posebni i onda to dobiju da bi bili isti kao i svi drugi. Paradoks.

Društveni utjecaj preuzeo je kućni odgoj. Društvene vrijednosti postale su važnije od osobnih i obiteljskih. Ima ljudi koji odolijevaju u nekoj mjeri, ali zapravo većinom popuštaš pod društvenim pritiskom, jel’da? Djecu ti odgaja telefon jer ti nemaš vremena, da bi u rijetkim trenucima kad se vidiš s prijateljima zaključio da smo mi krivi, ali ne možeš drugačije kad svi tako rade. Nitko više nema taj kućni odgoj.

Dakle, čini mi se da si premalo vremena s djecom. Samim time ona ne stignu vidjeti što to mi, ljudi od kojih bi trebali učiti život, zapravo radimo. I kako to radimo. Kako prolazimo kroz život, kako se odnosimo prema problemima i uspjesima, kako prema prijateljima. Kako pričamo međusobno kao supružnici, kako komentiramo filmove koje smo nekad gledali zajedno. I tako učili.

Niti ne pričaš s djecom. Odrađuješ ono što bi trebao u brzini, dok djetetu spremaš torbu za trening i vičeš na isto to dijete da nije samostalno. Ne gledate se u oči, u lice. Da djetetu na čelu piše da ima problem, ima previše dana kada bi to propustio vidjeti.

Kućni odgoj. Bonton. Sjećam se kako me nono prijekorno i strogo učio kako moram čvrsto dati ruku i gledati u oči. Nije bilo popusta. Danas je potpuno normalno da dijete ne gleda u oči, ne izgovara svoje ime, ne pozdravlja i pruži ruku kao krepanu ribu. Normalno je i da prođe kraj nekoga iz razreda i ne pozdravi ga na cesti. Iako nisu posvađani. Samo je to normalno.

Tko je s njime o tome pričao? Ti nisi jer si preumoran. Rekao si par puta, jednom izgubio živce, ali na kraju nemaš ni vremena raspravljati o takvim stvarima. Djeca mljackaju i srču za stolom, jedu rukama, odbijaju sve što nije brza hrana, ne znaju napisati mail da ima pristojnu strukturu, pozdrav i potpis na kraju. To ih je škola trebala naučiti. Neće valjda kućni odgoj. Nema vremena.

Zbog svih tih aktivnosti i društvenog pritiska i djeca su umorna. Engleski još u jaslicama pa sport, iako znaš da je prerano, ali svi idu. Zato nemaju obaveze po kući. Nećeš ih još i s time opteretiti jer ti ih je žao.

Tako roditelji postaju Pepeljuge koje čiste za malim princezama i prinčevima. Postaju taksisti koji razvoze. Ispunjavaju želje. Djeca stječu krivi dojam. Da svi i sve postoje radi njih. Da su centar svijeta. Najvažniji ili jedini važni. To im kaže današnji kućni odgoj. To si im ti rekao i pokazao.

Ima još jedan faktor koji mi se čine važni. Količina i kvaliteta aktivnosti koja se danas djeci nudi je neizmjerna! U manjim mjestima danas postoji izbor nekoliko sportova, radionica, koječega. U većim gradovima, izbor je nepregledan. Djeca se mogu baviti aktivnostima za koje donedavno nismo niti čuli. Ako im se nešto ne svidi na jednom mjestu, idemo na drugo. Ako te netko krivo pogleda, bubica mala, naći ćemo nešto drugo, lijepo i sterilno.

Izbor kući je također neusporedivo veći nego do nedavno. Igraće konzole, razne igre i igračke i naravno taj mobitel. Da bilo tko od nas odrasta danas, bili bi jednako začarani svim tim izborima i mogućnostima. Teško je odoljeti. Nije to više Commodore 64 ili Atari. Danas svijet koji nudi igrice, online ili virtualnu zabavu može biti bolji (posebno lakši) od stvarnosti.

U svom tom izboru, niti ne znaš što želiš. Posebno djeca. I tu osjećaš pritisak da im omogućiš što više. To je danas normalno. I sve te aktivnosti vas odvajaju. Opet, kućni odgoj kojeg nema. Skrenut ću ti pažnju u ovom trenutku na ovaj članak u kojem sam pisao što je važno za zdravu dugovječnost.

Nikako ne želim ovim pisanjem sugerirati da je „prije bilo bolje“. Ne. Bilo je drugačije. Danas je također drugačije. Nismo se generacijski prilagodili na drugačije i gubimo kontakt s djecom. Samim time, nestaje kućni odgoj. Više nisu roditelji, šira obitelj ili prijatelji oni koji najviše utječu na djecu. Najviše utječu oni koji s djecom provode najviše vremena. Oni s ekrana koje drže u rukama.

Dijagnoza bez rješenja i nije nešto posebno. Samo etiketa. Pričajmo o rješenjima. Bit ću praktičan i ponuditi rješenja iz svog života.

Moja starija kćerka jedina nema telefon u razredu, još od trećeg osnovne. Sada je u petom. Zapravo, ima telefon kod kuće, da bi bila dio grupa, dogovarala druženja, da bi koristila telefon za kreativne izraze. Ne da bi telefon koristio nju. Nikad ga nije iznijela iz kuće. Ne vidimo potrebu. Ona bi htjela, ali još nas nije uvjerila da postoji potreba. Predlažem ti da ne daš djetetu telefon dok to zaista ne bude potrebno. A kad ga dobije, ne može „biti na telefonu“! Što je to? Koja je to aktivnost? Što se tu radi, uči, razvija?

Obje cure treniraju sport koji je u mjestu u kojem živimo ili sport na koji ide još djece iz mjesta pa se mijenjamo po pitanju prijevoza s drugim roditeljima. Tako sport nije prepolovio obitelj i nitko od nas ne dežura kraj nekog terena satima tjedno. Jedno dijete je na sportu, ostatak obitelji je kući, zajedno. Imamo priliku za kućni odgoj.

TV gledamo slično kao u dobra stara vremena – crtić prije dnevnika. Dobro, ne baš tako, ali recimo jedna serija, crtić dnevno je maksimum. Često niti to nije potrebno niti to itko želi. Jer ne može i ne smije Youtuber ili netko sličan odgajati tvoje dijete. Ne možeš ne imati vremena! Nemoj nikada, baš niakd dati djetetu telefon da ga smiriš. Ni dok jede, ni dok se vozi u autu. DIjete nisi dobio slučajno. Bavi se njime!

Jedemo zajedno. Inzistiramo na tome. Štoviše, napravili smo od obroka priču. Igramo se restorana, kuhamo zajedno, smišljamo deserte i međuobroke, ukrašavamo stol. Rekao je moj nono da se obitelj stvara za stolom. Nemam dokaza da nije tako.

Iako je ponekad to protiv njihove volje, ili samo tako gunđaju, odlazimo zajedno za izlete i putovanja. Može to biti šetnja od nekoliko sati, bicikliranje na kojem slušamo kukanje i vraćamo im kako je život ponekad naporan i neka izdrže. Učimo mi o njima, one o nama. I svi učimo o životu. Nismo mi nikad prije imali djecu, niti su njih dvije bile djeca. Učimo zajedno.

Večeri i vikendi su zajedničko vrijeme. Pričamo o našim danima, radimo nešto zajedno, provodimo vrijeme s obiteljskim prijateljima. Djeca tako implicitno uče. Slušaju poneki razgovor, igramo se, čitamo i pričamo o tome. Zaigramo i PlayStation. Isključivo igre koje se igraju zajedno, u kojima surađujemo. Iako supruga i ja nismo nikad prije igrali, sada nam je zabavno jer se i tako možemo zbližiti.

Igramo i puno društvenih igara. Savjetujem ti da se informiraš. Zaboravi Monopoly, Rizik i slične zastarjele i dosadne igre koje uvijek izgledaju i igraju se jednako. Postoji cijeli svijet modernih društvenih igara u kojem ima za svakoga ponešto. Razvit će strateško razmišljanje, potaknut odgađanje zadovoljstva, razvijati računanje, planiranje, učiti pobjedi i porazu. I opet, provodit ćete vrijeme zajedno, za stolom, gledat ćete se se, učiti o međusobnim karakterima, učiti se reagirati na frustraciju, na sreći u nesreću. Život u malom, za stojom, u igri.

Hoću li pogriješiti ako kažem da je kućni odgoj posvećeno provođenje zajedničkog vremena?

Sami, s prijateljima, sa širom obitelji, samo dio obitelji ili svi zajedno. Zajedno smo, bavimo se nečime što nas okupira i zanima, pazimo jedni na druge. Aktivnost kojom ćemo se baviti postaje manje važna jer nas sve može zbližiti. Možemo se baviti sportom, pričati na stranom jeziku, šetati, slagati Lego, igrati se skrivača, bacati loptu, sakrivati plišance, potpuno je nevažno.

Preduvjet za kućni odgoj je da smo si na prvom mjestu. Da želimo biti ljudi koji će izvršiti utjecaj na našu djecu i da ćemo njih pozvati da utječu na nas. Posvećeno zajedničko vrijeme.

Koliko takvog provodiš sa svojim djetetom? Jeste li si na prvom mjestu?