Nedavno sam dobio poziv roditelja jednog uspješnog mladog sportaša, u tinejdžerskim godinama. S tim sportašem sam kratko radio šest mjeseci ranije, tako da sam imao predodžbu njega i njegovog obiteljskog i sportskog konteksta. Zabrinuti otac je istaknuo dva problema. Jedan je bilo provođenje previše vremena na mobitelu, a drugi činjenica da online nastavu uspješno koristi da dobije dobre ocjene „snalažljivošću“, a ne samo znanjem. Bojao se da će se to kad-tad vratiti u obliku loših ocjena.
Kako sam se više puta sreo s problematikom telefona u rukama tinejdžera, a rješenja sam rijetko s njima nalazio, zatražio sam savjet kolege koji radi u udruzi u kojoj su tinejdžeri česti korisnici usluga. Očekivao sam neko rješenje, način kako očito problem rješavaju sa svojim korisnicima, a koji će meni dati ideju što napraviti. Rekao mi je da je njegovo mišljenje da to nije problem samo po sebi i da bi on ispitao kritičnost mladića u korištenju mobitela. Ako ona postoji, onda problema nema.
Pokušao sam to sebi objasniti, a pritom sam krenuo od nečega što sam pročitao ranije, a to je da su čak i u Sumeru, na glinenim pločicama pronašli zapis koji tvrdu da mlađe generacije koje dolaze nisu sposobne održati stvorenu kulturu i da će sve zatrti zbog svog ponašanja. Generacijski jaz je očito nelagoda koja se pojavljuje već tisućama godina. Ako je kao takvu prihvatimo, kao nelagodu, kao normalnu promjenu koja nastaje s protokom vremena, u drugačijem kontekstu koje nudi taj protok vremena, onda se zaista moramo nositi samo s prihvaćanjem te nelagode. Koja čak i ne mora biti loša, već uz prilagodnu, eto, sasvim normalna. Ako od te nelagode s kojom možemo živjeti napravimo problem koji moramo riješiti, onda tražimo rješenja za problem koji smo sami stvorili i koji izvan našeg poimanja postojanja problema, niti ne postoji.
Realnost je bila takva da je dječak bio u online školi do ranog poslijepodneva, imao nekoliko sati pauze i odlazio na trening, s kojeg se vraćao navečer. U uvjetima socijalne izolacije, intenzivnija druženja bila su uskraćena i zapravo je u dobi u kojoj mu je socijalizacija iznimno potrebna, bio socijalno izoliran. Osim ako koristi telefon.
U našem razgovoru i sam je priznao da nekad pretjera i otkrio da nedjeljom, na zajedničkim izletima s obitelji, uopće nema potrebu za telefonom. Dakle, kritičnost prema korištenju mobitela o kojoj je pričao kolega bila je prisutna. Također, bio je svjestan pogodnosti koje daje online nastava i zahtjeva koji ga čekaju u školi. Uz to, imao je roditelje koji su nažalost bili iznimka u smislu da su njegov rad sa psihologom iskoristili za svoje učenje i promjenu. Prilagođavali su se djetetu koje odrasta i ima drugačije potrebe i mogućnosti i bili su skloni poslušati savjet. Tako je imao dovoljno prostora da napravi pogreške iz kojih će učiti i dovoljno pažnje da dobije korekcije i pomoć. Jedan sastanak nam je bio dovoljan da razumijemo da ne moramo stvoriti problem od nelagode.
Prvo što želim da naučiš je da nešto ne znaš, zatraži pomoć, kao što sam to i ja napravio. Suradnjom postajemo bolji. A drugo, na nama je da prihvatimo promjene koje donose nove generacije i da nešto ne odbacujemo zato jer je drugačije. Razvoj razumijevanja, razmišljanja i kritičnosti možda je najbolje što možemo omogućiti našoj djeci. Ne možemo njima upravljati u svakoj situaciji, no kroz razvoj tih kvaliteta, možemo ih osposobiti da upravljaju sobom. Promjena tinejdžera koji dolaze kod mene najčešće nije moguća upravo zbog roditelja koji zbog nelagode koju nužno donosi odrastanje djece, smišljaju rješenja i tako stvore probleme.
