Pitanje koje si postavljam je smiju li se danas djeca i odrasli baviti amaterskim sportom? Uvjet je da to bude bez pretenzija da se igramo profesionalaca na lokalnoj razini i bez potpunog izostanka kriterija koji amaterski sport razlikuju od rekreacije u dvorištu.
Odakle mi pitanje sa samog početka i gdje primijetim taj problem?
Krenut ću od djece.
Priča mi neki dan trener lokalnog kluba kako je bio izložen velikim kritikama Uprave, jer je dopustio jednom od igrača odlazak s djevojkom na izlet i izostanak s utakmice juniora. Maleni je pristojno pitao, nije lagao i trener, razumijevajući da se radi o lokalnom klubu, koji igra protiv kluba iz susjednog sela, stavio je na prvo mjesto potrebe tog djeteta. Uprava je reagirala kao da se radi o kršenju discipline i kao da je vikend u životu tog momka na raspolaganju kluba.
U nekom drugom klubu, neki drugi dječak je obavijestio trenera da ga neće biti na jednom treningu jer prijatelj slavi rođendan. Trener je, vidno uzrujan, rekao dječaku da razmisli o prioritetima u životu. Da ne može stići na sve aktivnosti kojima se želi baviti i da razmisli koje mjesto u njegovom životu ima sport i što želi dobiti iz sporta. Očito, igrao je na kartu grižnje savjesti. Isti dječak zaista ima još nekoliko hobija, odlične ocjene u školi i uz to je jako, jako dobar u sportu kojim se bavi. Duguje li tom sportu svoj život?
U trećem klubu, trener juniorskog uzrasta je iznenada u grupu počeo dobivati poruke s otkazima dolaska na trening u petak. Netko je bolestan, netko uči, netko ima obiteljske obaveze. Zapravo, kada je povezao sve informacije, svi odlaze na isti koncert, ali skrivaju razlog zašto ih neće biti na treningu. Trener se pitao ako roditelji znaju da se djeca izmotavaju lažima, zašto nisu izravno rekli o čemu se radi i pitao se, kakav je to odnos prema obavezama, iako se i u ovom slučaju radi o lokalnom klubu u nižoj ligi.
Pitanje nije, jer nikad nije, crno ili bijelo. Ne možemo pričati o tome trebaju li djeca uvijek poštivati sportske obaveze, ili trebaju uvijek „živjeti život“, što god to značilo. Odgovor na pitanje koje ima uvijek i nikad u sebi je taj da pitanje nije na mjestu i treba ga postaviti na drugi način.
Pa ako je pitanje s kojim su se suočili ovi treneri, djeca, možda i roditelji i ljudi koji vode klubove samo poticaj za razmišljanje, možemo li razmisliti o tome ima li mjesta za amatere u dječjem sportu? Drugim riječima, može li se dijete baviti sportom tako da ciljamo na cjeloživotni sportski odgoj, a ne isključivo na postignuće? Pritom, možemo li tražiti razinu predanosti koja će biti više od rekreacije da bi djeca vježbala odgovornost, odnos prema obavezama, nelagodi…
U prvom slučaju, gdje postoji naizgled preveliko očekivanje od djece da budu posvećena sportu na štetu socijalizacije, obitelji, škole, drugih hobija, čini mi se da imamo preveliki broj trenera i klubova koji se izgube u osobnoj ambiciji i traže od djece da budu sredstvo kojim će tu ambiciju ostvariti. Igra se na kartu zastrašivanja i poticanja grižnje savjesti kod djece.
Osobno sam vidio koliko velike posljedice mogu imate riječi trenera poput „Ovaj turnir ti je zadnja šansa“, upućene djetetu od 13 godina, koji je recimo igrao nogomet u prvoligaškom klubu. Opsesija koju je dijete u stanju razviti, povezivanje slike o sebi sa sportskim uspjehom i strah od prosudbe koju se iz takvih izjava može razviti, zastrašujući je.
U takvim slučajevima sigurno imam potrebu upozoriti da sport ne može biti sredstvo kojim ćemo djecu izolirati od društva. Ne bi smio biti izvor prijetnje i namjerno poticati strah. Ne može biti mjera za poslušnost gdje će jedino mjerilo biti ono što trener misli.
Razmisli o tome kako učitelj ili trener koji svodi grupu djece ili ljudi s kojima radi na onoliko različitosti koliko je on sam različit, zapravo bitno ograničava grupu svojim ograničenjima. Ako, s druge strane, dopusti grupi da izrazi svoje različitosti i time izgubi nešto kontrole, dobit će natrag bogatstvo grupe koje je sigurno veće od onoga što je on sam. Najbolji treneri će učiniti upravo to da postave okvire koji će usmjeravati, ali ne i ograničavati.
Previše trenera se igra discipline koja je sama sebi korist. Igra se planiranja karijera koje se nikad neće dogoditi. Važno je imati na umu da 99% djece pripremamo za život, a ne za sport. Dakle, ispravno je postaviti pitanje koje vrijednosti ćemo prenijeti djeci, a koje će s njima ostati bili oni u sportu ili ne. Što ih možemo naučiti i o sportu i o prijateljstvu i o (samo)kritičnosti, a što će zauvijek ostati s njima, na terenu i izvan njega.
Kad smo kod toga, drugi pogled na istu situaciju je onaj u kojemu bi sport morao potaknuti neku odgovornost, samostalnost, obavezu i kao takav se razlikovati od rekreacije. Dakle, ne možemo baš niti dopustiti anarhiju i zanemariti odgojne komponente. Neki kriteriji moraju postojati, neki temelji moraju se postaviti.
Koji? Gdje je granica? Što je dovoljno, što je premalo, a što previše? Kako znati?
Opet, odgovor na kompleksno pitanje nikad nije crno-bijel. Jednostavno, ne može biti. Ovisi o klubu, sportu, djetetu, o svakoj pojedinačnoj situaciji i kombinaciji elemenata u situaciji. Tu smo bliži odgovoru kako znati.
Odnos prema djetetu koje je vojnički poslušno i razmišlja samo o izabranom sportu bit će drukčiji od odnosa prema djetetu koje ima više interesa i površno je zainteresirano za sport. Možda ćemo jedno potaknuti na više discipline, a drugo na malo ležerniji pristup. Pritom, koje će dijete biti potaknuto na što, ne mogu ti reći napamet. Ovisi o tome što je najbolje za to dijete u datom trenutku. Ovisi o tome kakva je njegova obiteljska situacija, odnos s vršnjacima, njegovo shvaćanje sporta i života, o mnogočemu!
Ja vidim da kriterije koje želimo postaviti da bi razlikovali (amaterski) sport od rekreacije, počinjemo postavljati prekasno. U prvim godinama treniranja sporta dopušta se svašta. Kombinacija je nestručnosti trenera, needuciranosti roditelja i borbe za članarine. Postavljamo pogrešne temelje i onda se kasnije želimo igrati strogih trenera, reaktivno na stanje među mladima u sportu koje smo sami uzrokovali.
Sjećam se prvog treninga nogometa u životu. Tata je još aktivno igrao nogomet i rekao je kako da spremim torbu. Šlape, ručnik i šampon su bili nešto o čemu se nije pregovaralo. Tuširaš se od prvog treninga. To je osnova higijene. I tako se biva sportašem. Danas? Nitko se više ne tušira. Djeca ne znaju navući čarape. Izlaze iz auta u kopačkama pa se niti ne presvlače prije i poslije treninga. Roditelji nemaju vremena čekati. Jure s trećeg stranog jezika pa onda žure na instrukcije iz matematike.
Pa, nakon što smo početniku dali dozvolu da se može baviti sportom, a ne zna se presvući, nakon što nemamo strpljenja naučiti ga vezati cipele i navući čarape, nakon što ne zna pozdraviti odrasle osobe u krugu stadiona i pogledati ih u oči, očekujemo da takvo dijete zna komunicirati svoj izostanak s treninga s 12 ili 16 godina? Kojom to čarolijom?
To isto dijete od kojeg očekuje da bude sportaš, pustili smo da to bude bez da je zadovoljilo osnovne kriterije. Jedino kako je mogao zadovoljiti očekivanja je da nekako ubere znanje iz zraka. Nitko ga nije naučio, a opet od njega traži. Frustriramo.
To je vjerojatno i isto dijete koje kući nema obaveza „jer radi toliko toga pa je umoran“. Vjerojatno mu ni s 10 ili 13 godina nitko neće prigovoriti ako nije pospremio tanjur za sobom sa stola. Iako je to trebao raditi s 3 godine. Vjerojatno je normalno da roditelji rade sve, baš sve, kukaju kako to rade i nastavljaju to raditi. U isto vrijeme i oni i trener očekuju samostalan pristup, bonton, sportsku kulturu i odrastanje djeteta koje se za ništa ne mora samo izboriti.
Kakva je situacija s odraslima?
Igrao sam puno nogometnih utakmica na kojima je trener lokalne momčadi s vatrom u očima i s kapilarama popucanim od alkohola uvjeravao momčad da se danas moramo boriti kao lavovi i moramo pobijediti. Nije znao bolje. A meni je to bila neka subota ili nedjelja u kojoj bi se trebao zabaviti s prijateljima igrajući nogomet.
Danas u istoj ligi treneri i igrači gostuju na lokalnim internet portalima, daju izjave, igraju se „pravog“ sporta još i više. Neki imaju video analize, neki pregovaraju o ozbiljnim novcima, nadajući se nekoj karijeri u nogometu. Igrači glume da su ozbiljni i da dolaze u ozbiljne klubove, ljudi koji vode klubove glume da su oni ozbiljni jer se igraju općinskim novcima i da su igrači s kojima se susreću ozbiljni. Mijenjaju se treneri, ponavljaju floskule, igra se ozbiljnog sporta na amaterskoj razini.
S druge strane, još koju ligu niže, na utakmice se dolazi s 9 ili 11 igrača. Ne trenira se. U kombiju možda nema 20 igrača, ali ima 20 piva. Trbušine vire ispod dresa, na travnjaku se traže incidenti, količina psovanja i nesportskog ponašanja je na kafanskoj razini. Ni to nije amaterski sport. To je žalost.
I zato, na razini djece ili odraslih ljudi, pitam se možemo li se danas baviti zdravim amaterskim sportom? Postoji li mjesto na kojem možemo trenirati dovoljno ozbiljno da tražimo napredak, ali ne toliko ozbiljno da izlazimo iz okvira u kojima igramo? Možemo li imati sportski i životno zdrav odnos prema obavezana, a da nam to bude samo hobi u životu? Možemo li biti ponosni dok želimo pobijediti, ali da razumijemo da je to samo dio naših života u kojima postoje i važnije stvari.
Zapravo niti ne znam više kako amaterizam izgleda. Čini mi se da smo ga izgubili u potrazi za time da sve ili mora biti kao na televiziji, ili da uopće nema kriterija.
Još uvijek zamišljam amaterizam kao nešto gdje prije svega nema novca. Ali ima ozbiljnog treninga, želje za napretkom, pobjedom. Samo zato jer ne dam na sebe, jer te želim pobijediti jer se natječemo u nečemu. U nogometu, košarci, trilji ili trešeti, nije važno, želim pobijediti. U isto vrijeme, razumijem da ima važnijih stvari od toga. Da je važnije kako se sve to uklapa u moj obiteljski život, u lokalnu zajednicu u odgoj djeteta i moje zdravlje.
Sport bi mogao (trebao?) biti cjeloživotni projekt. Treningom bi trebali razvijati zdrave navike, pokrete, odnose. Trebali bi se pokušati ostvariti, skladno s drugim aspektima naših života. Jednom kada nam neke amaterske ili profesionalne karijere dođu kraju, trebali bi znati preći u neki drugi dio života. Prilagoditi prehranu i kretanje, pronaći druge aktivnosti kojima ćemo njegovati zdravlje i potrebu za kretanjem i druženjem. To je valjda zdravi amaterizam.
Vidio sam roditelja koji je tjerao svoje dijete na gledanje Lige prvaka jer ako se baviš nogometom to mora biti ozbiljno. Dijete je imalo 8 godina. Vidio sam na razini 4. ili 5. ranga natjecanja ljude koji su u lokalnom klubu plaćeni prosječnu hrvatsku plaću da bi u nedjelju došli na utakmicu i igrali za selo od 1000 ljudi. Vidio sam gašenje istog tog kluba. Svaki dan vidim igranje profesionalizma ili postupni izostanak kriterija, a sve u velikoj zoni gdje bi trebao biti amaterski sport.
Kažu, ili jesi ili nisi. I to s 12 godina. Ili putuješ vikendom po turnirima diljem zemlje, ne poznaješ odmor niti vršnjake u mjestu u kojem živiš, ili ništa neće biti od tebe. Ili dolaziš na trening iz lokalne kafane, a nisi još punoljetan. Niti u jednom od tih slučajeva nisi amater. A amaterski sport nam treba da bi zdravo odrastali, da bi više ljudi bilo u sportu i da bi sportske navike usvojili i zadržali cijeli život.
* Dva moja članka mogu ti poslužiti kao dopuna u ovaj koji si upravo pročitao. U ovom sam se osvrnuo kako specifično u nogometu djeci i roditeljima razni ljudi nude snove koje je onda teško ne sanjati. Buđenje iz takvog sna je često, bolno i mučno. U ovom članku sam se bavio temom utjecaja sporta na obitelj, koja je za mene stup čovjekova razvoja i važnija od sporta.
