Nogomet. Sport kojim sam se amaterski bavio oduvijek pa dok se nisam razočarao i još koju godinu nakon toga. Sport u kojem sam bio trener djece 11 godina i u tome tražio karijeru dok nisam vidio da tu neću naći sreću. Iako sam probao još nekoliko puta nakon toga. Zato, 11 godina. Također, sport u kojem sam kao sportski psiholog uspio doći u prvu ligu i tamo saznao da dječački snovi izgledaju drugačije u stvarnosti. I da tamo više nikad ne želim doći.
Danas mi se javljaju nogometaši svih godina, iz svih liga. A svi su oni prevareni, svih njih još uvijek varaju i svi oni to kao znaju, ali ne mogu prihvatiti. Možda, kao i ja, trebaju još poneki pokušaj po svojim pravilima. Još jedan sudar sa zidom. No, za razliku od mene koji sam uvijek imao plan B na koji sam se mogao i na kraju se i jesam oslonio, nogomet uglavnom ne nudi drugu opciju. Sva jaja su u istoj košari, a košare uglavnom nose nespretni ljudi koji često nemaju dobru namjeru.
Tipična priča je mladi momak koji je cijeli život bio najbolji ili ponajbolji u svakom klubu i generaciji u kojoj je igrao. Možda je najprije u lokalnom klubu iz malog sela bio toliko bolji od svih da bi sam zabijao hrpu golova i sam pobjeđivao pola lige. Roditelji su zabunom mislili da je pehar za najboljeg igrača turnira za dječake do 11 godina garancija da će „njihov mali“ biti najbolji i sa 16 ili 20 godina. Druga djeca su mu se divila, a trener iz lokalnog prvoligaša ga je pozvao u veliki klub. Ah, veliki!
I tamo je bio najbolji ili među najboljima. Taj isti trener je imao završeni skromni trenerski tečaj, a zadnja knjiga koju je pročitao bila je „Vlak u snijegu“. Nekad je igrao u prvoj ligi i „kuži nogomet“. A sad odgoj, život, ma daj, što je to? I tako, u duhu vremena, trener, roditelji, sada već i menadžer i razni drugi dobronamjernici pričaju priče. Dižu perje mladiću koji niti ne može vidjeti životne alternative. Na kraju, na Ronaldovom Instagramu ima dovoljno njegovih slika kraj luksuznih automobila, s luksuznih lokacija, a nema baš puno njih s nekog napornog treninga, neprospavane noći radi putovanja, kućnog pritvora nakon poraza, nemogućnost da živi život radi popularnosti. Tamna strana medalje nije izložena jer to nije dobro za posao. Kako bi našem momku prodali san? Taj momak ne poznaje život. Uopće.
I onda, s 24 godine, taj momak me nazove i kaže kako je jako loše. Igra u prvoj ligi, u klubu u kojem kasni plaća, trener ga ne voli, nema dovoljno za samostalan život, a sanja karijeru. I prvo što će spomenuti tko mu je sve rekao koliko je dobar i kako su se u prijašnjim klubovima čudili njegovoj kvaliteti, ali onda se dogodio baš takav splet okolnosti da nije igrao i eto, sada je tu. Ljut je na trenera koji ga ne razumije, na sebe jer već dugo ne uspijeva dati sve od sebe, na svijet koji nije onakav kakvog su mu ga prodali. I sada sve to sve više vidi i razumije. No, ne može naći izlaz. Tih nekoliko godina je prošlo u hipu i već je trebao napraviti puno više.
Lagali su ga. Nije poseban. Iako zapravo je. Ali se izgubio. Desetljeće i više pričanja i slušanja istih priča na zaglupljujućim kavama učinilo ga je nemoćnim vidjeti svijet nekim drugim očima. Iako osjeća da nešto nije u redu, ne može izaći iz okvira koji je za njega davno izrađen. Već je trebao biti bolji. Ne može pokazati koliko vrijedi. Ne zna više kako. Nestrpljiv je. Mora se dogoditi već u nedjelju. Mora to osjetiti već sutra na treningu. Lagali su ga. Nogomet nije ono što izgleda. Nema prijateljstva, nema tima, nema poštenja.
Sve to ga smeta i on se više ne može fokusirati na sebe. On više i ne igra nogomet. Igra neku utakmicu borbe sa sobom i svijetom oko sebe. Lagali su ga. Teško mu mogu pomoći jer on i dalje živi u onom svijetu, onom okviru koji su za njega stvorili. Trebalo je biti drugačije. Ali nije. Lagali su ga. Ja ga ne lažem. Iskreno mu kažem kako stvari stoje. I da sada nije poseban. Možda može biti ako zaboravi sve što zna i izađe iz okvira. Možda.
Ne možeš ni zamisliti koliko je to njemu teško. On ne vidi. Predugo su ga lagali.
