Susretnem ponekad ljude koji u društvu malo pričaju o ozbiljnim stvarima i kao da radije slušaju što svi drugi imaju za reći, umjesto da podijele svoje znanje. Mogu na neki način biti u centru pažnje, mogu biti sa strane, no uglavnom će nevoljko ulaziti u duboke rasprave i bit će skloni biti diplomatski neodlučni. Pritom, ponekad ono što znam o tim ljudima nedvojbeno ukazuje da je njihovo znanje veliko, a mišljenje vrijedno. Kao mlađem, bilo mi je nedokučivo kako i zašto ti ljudi potiču druge na razgovor, odobravaju razna mišljenja i kao da koriste svaki kut gledanja drugih ljudi da bi učili.
Postoje i ljudi koji su skloni dati mišljenje o svemu o čemu ih se pita, makar pretpostaviti. Ne samo to, već često daju imaju nešto za reći i kada ih se ništa ne pita, ili kada gotovo ništa ne znaju o temi. Neki od tih ljudi su samo simpatično pričljivi, a neki zaista vjeruju kako puno znaju, ili da je njihovo mišljenje o mnogim temama vrijedno. Nekad mi bilo frustrirajuće slušati i gledati sve te riječi i sva ta mišljenja, ali danas sve više razumijem onu prvu grupu ljudi i sve mirnije slušam ovu drugu.
Vjerujem da je svatko od nas ponekad bio u društvu i jednih i drugih ljudi. I da svatko od nas ima sliku osobe koju se radovao upoznati kroz razgovor, ali od same te osobe ne može puno čuti. I svatko od nas zna kako je značaj te osobe i njezinih rijetkih riječi bio veći baš zbog toga jer su bile rijetke, plasirane u pravo vrijeme i na pravi način. Pritom nije upitno da je taj netko mogao dodati svojih 5 centi još poneki put. Ispraviti neku naizgled pogrešnu tezu, dopuniti je još jednim podatkom i sl.
Razlog zbog kojeg sve više razumijem te šutljivce je taj jer sve više razumijem da učimo puno, puno više kada slušamo i promatramo, nego kada pričamo. Postajemo bogatiji za iskustva i mišljenja drugih ljudi, učimo iz njihovih manirizama, gesta, načina komunikacije, ili iz samog sadržaja njihovih riječi. Dok, pričamo, obično možemo naučiti samo na svojim greškama. Kada nas netko ispravi, kada nam nešto što pričamo zazvuči pogrešno, ili dobije loš prijem. Ako su naše riječi potvrđene odobravanjem, to često znači da smo u pravu. I što ćemo s time?
Ljudi koji zaista imaju znanje češće šute, kada je riječ o ozbiljnim razgovorima. Da bi ponudili svoje znanje, treba im pravi kontekst. Inače je uzalud bacati bisere pred svinje. Treba im rast, bilo njihov ili ljudi oko njih. Ako nema te mogućnosti, možda nije niti vrijedno pričati.
Oni drugi ljudi koji znaju, pričaju puno. Oni su opasni ako imaju utjecaj i ovlasti, a ubogi ako to nemaju. Grozno je znati i ne propitkivati to znanje. Jednom mi je jedan profesor rekao: „Nije me briga koliko znaš, nego koliko želiš učiti“. Jedna od rečenica koje zauvijek ostaju sa mnom.
