Zašto da ja nešto govorim kad svi šute? Neću ja ništa reći jer će se naljuti na mene. Nije na meni da mijenjam druge ljude. Bolje da šutim nego da me prozivaju. Ma, svuda ti je isto, nema smisla pričati. Ne talasaj. Ja s njim moram raditi, neću mu se zamjeriti.
Možda se radi o firmi u kojoj se zaposlenici neće zamjeriti kolegi s kojim rade u smjeni. Možda se radi o zaposleniku koji vidi prostor za napredak, ali se neće zamjeriti šefu. Ili o šefu koji vidi prostor za napredak, ali mu se ne da pričati sa zaposlenikom. Ili o roditelju koji vodi dijete treneru kojem je pedagogija samo misaona imenica jer svi to rade. Ili o treneru koji popušta razmaženom djetetu ili ambicioznom roditelju jer je danas takvo vrijeme.
Svima njima i još mnogima u različitim odnosima i situacijama, možda i tebi, zajednička je šutnja. Ne talasaj. Pusti. Nema smisla. Šuti. Nije važno. Ionako je svima i svugdje tako.
Ima jedna jako moćna kratka priča. Pet stranica. The Ones Who Walk Away from Omelas. Lako ćeš je naći online. Napisana je 1973. godine. Opisuje utopijski grad Omelas. Opisuje ga namjerno vrlo nejasno i u isto vrijeme vrlo živopisno. Jasno nam je da su u tom gradu svi sretni, da imaju baš sve što požele, a da ne moraju imati ništa. Imaju izobilje baš svega i sve je naizgled savršeno. Dječica, međuljudski odnosi, intima, zabava, sve je savršeno bez da to pokušava biti.
U podrumu jedne od zgrada, u maloj sobi poput ostave je dijete od desetak godina, iako se čini da ima dvostruko manje. Jedva priča. U potpunom je mraku jer prostorija nema prozora. Sjedi u svojim izlučevinama. Živi od jednog jadnog obroka dnevno. Prilikom hranjenja ga šutnu. Nekad je plakalo i molimo da ga puste van. Sada samo čudno jauče. Svi stanovnici Omelasa znaju za to dijete. Svako dijete u gradu za njega sazna kad ima između 8 i 12 godina.
Neki su ga došli vidjeti. Neki samo znaju da je ondje. Neki razumiju zašto, neki ne. No, svi znaju da njihova sreća, ljepota grada, zdravlje njihove djece, mudrost i obilje ovise u groznoj i potpunoj bijedi tog djeteta. Djeca koja to saznaju, kasnije i odrasli ljudi, šokirani su, osjećaju gađenje i ljutnju, bespomoćnost. Željeli bi nešto napraviti za to dijete, ali ne mogu. Ako samo vidi sunce, sav napredak, ljepota i ushit Omelasa će biti uništen. Jasno je da niti jedna nježna riječ ne može biti upućena djetetu.
Ponekad adolescenti koji otiđu vidjeti dijete ne idu kući plakati u tuzi ili bijesu. Ponekad i odrasli koji ga opet odu vidjeti ne pričaju s nikim nekoliko dana i onda odu od kuće. I jedni i drugi, sami, odu ulicom, preko farmi i napuštaju Omelas. Odu u tamu i nikad se ne vraćaju. Mjesto na koje idu za većina nas je još manje zamislivo od grada sreće. Uopće ga ne mogu opisati. Moguće je da i ne postoji. No, čini se da znaju gdje idu, oni koji odu iz Omelasa.
Ostaješ li ti ili ćeš otići iz Omelasa?
Masu je situacija u našim životima koje nas testiraju. Svaki naš izbor nas definira. Masu je kompromisa koje radimo, znajući da je negdje u podrumu dijete koje pati. I ne smije dobiti niti malo sunčeve svjetlosti da bi naš život i dalje imao prividnu sreću. Ili nešto. Neki status quo.
Znamo da bi bilo dobro da odemo na onaj pregled kod doktora jer dolazimo u osjetljive godine. Ili ono što nas s vremena na vrijeme zaboli, ali nije tako strašno, kao da postaje sve gore. Ali nije tako strašno. Znamo i da nije najbolje da se toliko forsiramo u treningu zbog one ozljede, ali „ja sam ti takav“. Dok više nisam.
Je, trebalo bi i redovito trenirati. I provesti koji dan u prirodi. I skinuti tih 10 kila. Ali vidi njega, on je još gori pa mu ništa nije. Bilo bi super i zamijeniti čokoladu jednim obrokom ribe. Samo dok pojedem ove koje imam u kući i onda ću probati više ne kupovati. Ali sad su na akciji pa kad to završi. Ili poslije blagdana jer sad se ionako nitko ne drži zdrave prehrane.
A što se mog posla tiče, nije dobro, ali moglo bi biti i gore. Na kraju dana, ništa mi ne fali. Dobro, ne pričam s kolegom o tim stvarima koje me živciraju jer će se možda naljutiti. Bolje da je ovako nego da vidim ako bi moglo biti bolje. Neki odu iz Omelasa i čini se da znaju gdje idu. Neki ostaju. Znaju za dijete u podrumu i ostaju. Lijepo im je dok ne misle na to. Ponekad i zaborave. Iako znaju za to.
Ma da, i s njim/njom, nismo više intimni kao i prije, ali to je normalno i dođe s godinama. Nekad sam na kraju dana tako umoran da se jedva čekam razvalit na kauč. Nešto bi trebalo biti drugačije, ali ne znam, tko zna što se može dogoditi ako o tome krenemo pričati. Prekasno je sad za mijenjati se. Ja sam ti takav. Neki odu i čini se da znaju gdje idu. Na mjesto koje je za većinu nas još manje zamislivo od grada sreće. I nikad se ne vrate.
Nekad kao roditelji radimo stvari koje za nas nisu radili kad smo bili djeca. Ali takvo je vrijeme. Ne talasaj. I ovi to rade i oni drugi, svi u razredu. Možda su svi ljuti jer to rade, jer su se pretvorili u taksiste i sluge svojoj djeci, jer s njima rješavaju zadaće, jer ganjaju trenere. Možda svi znaju da je to zaključano u podrumu i misle da nova ideja ne smije dobiti niti zraku sunca jer će svi reći da su ludi. Pa šute i rade kao i svi drugi. Neki odu i nikad se ne vrate.
Ne odu fizički nego umom, kužiš?
Nekad nemamo samopouzdanja napraviti nešto veliko što osjećamo da možemo. Ne da nam narodni nauk. Tko visoko leti nisko pada. Ako letiš preblizu sunca, izgorjet ćeš. Kultura, obitelj, kolektiv, strah da budemo različiti. Iako to osjećamo. Nisko samopouzdanje ovdje gdje nije bitno i tamo gdje nitko ne vidi. Dok ne postane dijete u podrumu koje ne smije dobiti ni malo nježnosti i snage, jer tko zna što bi se onda dogodilo.
Nekad naše misli vladaju nama. Overthinkamo. Popularna riječ. Nemamo fokusa na ono što radimo. Nismo u trenutku. A znamo, trebali bi biti. Piše u onoj knjizi. I vidio sam status. Ali kako. Trebao bi napraviti neku promjenu. Ali ako napravim promjenu koju tako trebam i zbog koje sam ljut da je nema, tko zna kako će ispasti?
Treba snage vidjeti da ne valja, recimo to dijete u podrumu, i iskoristiti tugu i bijes za nešto napraviti. Ako već ne mogu promijeniti to što vidim da ne valja, što drugo mogu napraviti? Mogu otići iz Omelasa. U mrak. Kao i mnogi drugi prije mene koji se nikad nisu vratili. Je li moguće da je tamo gdje su otišli bolje? Da nema djeteta u podrumu? No, što ako im nije tako dobro kao i nama? Je li nama uopće dobro?
Omelas je u svakom od nas. Dijete u podrumu za svakog je malo drugačije, a opet tako isto. Hrani ga strah od promjene, novog, različitog. Jer ovako je uvijek bilo. Ili tako to svi rade. Ili nešto. Lijepo je imati žrtveno janje koje je krivo da mi ne bismo bili.
Ipak, neki odu i nikad se ne vrate. Odu na mjesto koje uopće ne mogu opisati. No, čini se da znaju gdje idu, oni koji odu.
A ti?
