Objava na slici počinje riječju „zaostalim“. Zaostalo je prava riječ za tekst ovakvog sadržaja u kontekstu natjecanja djece od 9 do 15 godina.
Ima puno ovakvih objava online, u raznim klubovima, a ja ih zbog udaljenosti od nogometa jako, jako rijetko vidim. Na ovu me upozorio kolega trener koji je poslao poruku da je nogomet dotaknuo dno kad smo počeli brojati udarce na gol u omladinskim pogonima. Kao i drugi treneri, trebao bi on i sam reagirati, ali već smo naviknuti na kolektivnu šutnju, u nogometu, sportu, ili bilo kojem drugom aspektu života. Što će nam šutnja donijeti, neka se svatko sam zapita.
Budući da ne navodim o kojem se klubu radi i posebno budući da se ne radi o tom ili jednom klubu, nego o društvenom problemu, želim istaknuti da je tekst samo primjer. Ne prozivam pojedinca koji nije potpisan. I ne istupam jer nekog ne volim, nego da naučimo zašto ovo jako, jako ne valja i što bi trebali raditi drugačije. Sve što kažem o ovom statusu, mislim isto o stotinama drugih. Sve što ide ovog autora ide sve druge. Molim sve da uče i mijenjaju se.
Jednom mi je u ured došao dječak, iz lokalnog nogometnog kluba poput ovog, koji je na svojoj Facebook stranici imao tekstove poput ovog. S tim klubom je putovao na turnire u inozemstvo. Na tim turnirima je igrao protiv klubova zaista zvučnih imena. Problem je nastao kada mu se više nije dalo trenirati i igrati protiv jednako malog kluba iz istog grada. Imao je 10 godina.
Da bi objasnio zašto se to dogodilo, ispričat ću ti izmišljenu priču. Skupina djece igrala se u ulici, pred kućom starijeg čovjeka. Stvarala su veliku buku i to mu je smetalo. Pokušao ih se riješiti na razne načine. Tužakao ih je roditeljima, pokušao politi vodom, pogoditi sitnim predmetima. No, djeca su se uvijek vraćala.
Jednom je na kraju dana odlučio djeci dati 50 centi i zamolio ih je da se sutra vrate igrati na isto mjesto. Djeca su se nasmijala, jer ionako bi se vratila, a dobila su i novce. Sljedeći puta, kad su djeca završavala s igrom, dao im je svakome po 20 centi i zamolio da dođu opet. Malo su gunđali jer su dobili manje novaca, ali svejedno bi došli opet pa nije bilo ni tako loše. Kada su se ponovo vratili, na kraju dana, čovjek im je svakom dao 5 centi i zamolio ih je da se vrate. Ljuti, odbili su novac i rekli da se neće oni vraćati za 10 centi!
Čovjek je dobio što je htio. Kako? Pojednostavit ću, ali tako ću najlakše objasniti. Zamijenio je njihovu unutarnju motivaciju, onu koja dolazi samo zbog radosti sudjelovanja u aktivnosti i koja je dugotrajna, stabilna, vanjskom motivacijom. Dao im je vanjsku nagradu koja je, pojednostavljeno, izgurala unutarnju motivaciju. Kad je ta vanjska motivacija postala manja, djeca su odustala od aktivnosti. Jesi li znao da gotovo ¾ djece odustaje od sporta do 13 godine?
Vrati se u kožu onog momka od 10 godina. Klub je prodavao priču o turnirima i igranju protiv velikih imena (velika su imena u dobi od 10 godina zaista oksimoron!). To je puno više seksi od igranja protiv lokalnog kluba. A tek od treniranja!? Ljubav prema nogometu, želja za učenjem, strast za natjecanjem (unutarnja motivacija) zamijenjena je nagradama koje su vanjska motivacija. Dijete to ne razumije ovako napisano, ali jednostavno osjeća da više ne želi trenirati. Želi biti kao ovi na TV-u i igrati protiv Bayerna. Nitko mu nije rekao da je preduvjet za to – trening.
Idemo na status u kojem netko procjenjuje tko je bio bolji, utvrđuje da je netko nekoga deklasirao, nadigrao u svim elementima nogometne igre, imao teške noge, dominaciju i najvažnije, pobrojao je udarce na gol! Sve poznati termini u sportskom žargonu. No, čitati Sportske novosti ne znači biti načitan. A gledati nogometne utakmice ne znači biti obrazovan ili imati znanje. Makar pisao za Akademiju!
Koliko meni danas, u 40-im godinama života, znači koliko je moja momčad imala udaraca na gol u utakmici protiv vršnjaka, kada smo imali 13 godina? Naravno, pamtim te brojke. Nosim ih u srcu jer za mene danas nema važnijeg od toga. Nakon što stavim djecu u krevet, pogledam stare isječke da vidim koga smo deklasirali kad smo na nekoj njivi igrali ligu do 15 godina. Da ljepše spavam. Moš’ mislit!
Poruka koju je ovaj tekst poslao djeci, trenerima, roditeljima i svima drugima koji se uče kako postati bolji sportaši, treneri, roditelji ili neki drugi sudionici u sportu je ista kao u gore opisanim pričama. Kao što je moj 10-godišnji sportaš i kao što su djeca u izmišljenoj priči izgubila unutarnju motivaciju, tako i ovaj tekst tjera čitatelja u istom smjeru! Naglašava pobjede, radi isprike u slučajevima kada nema pobjede i time čini rezultate svrhom dječjeg nogometa. Rezultati su vanjska motivacija. Vanjska motivacija je kraćeg trajanja, nestabilna i puno više podložna „gašenju“ (smanjivanju, nestajanju).
Ne radi se o tome da čuvamo i mazimo djecu i da nikad ne trebamo spominjati rezultat, kada znamo da se u životu mjerimo i rezultatima. Radi se o tome da im usađujemo prave vrijednosti koje će ih zaista odvesti prema vrhunskoj izvedbi u sportu i životu. Kako itko misli da će deklasiranje protivnika od kojih je većini bitnije da ih mama ne vidi da kopaju nos, nego da zabiju gol, biti važno za sportski razvoj?
Puno, puno važnije je razvijanje zdravog odnosa prema sportu i životu. Razvijanje sportske kulture. Razmisli koliko je nepoštovanja pokazano prema djeci koju su okarakterizirana ovako ili onako u tekstu. Koliko je naglaska na rezultatu kod djece koja još uvijek uče trčati, kojima lopta na travi češće smeta, nego što s njima surađuje. Znaš li koliko je to nevažan rezultat za njihov razvoj i koliko apsolutno nema povezanosti rezultata u dobi od 10 ili 15 godina sa sportskim i životnim uspjehom u odrasloj dobi?
Dakle, ako prestanemo naglašavati rezultat i ako naučimo djecu najprije da se tuširaju, da spreme svoju torbu, da paze na svoju opremu i ponašanje prema suigraču, protivniku, sucu i trenerima, tek tada ćemo napraviti dobre stvari za taj vražji rezultat koji je tako važan. Ali znaš kada je važan? Važan je kad netko ima 20+ godina, kada je sazrio kao osoba i kada od njega opravdano nešto možemo očekivati. Dok u slobodno vrijeme tapka za karte sa sličicama nogometaša, najvažnije je da se dobro zabavlja, da istražuje, uči, napreduje i da postaje pravi sportaš. Pritom se pobjeda i poraz ne mjere golovima nego odnosom.
Što bi bilo dobro da piše u ovom i svim sličnim statusima?
Krenut ću od toga što ne bi trebalo pisati. Rezultat. Zašto? Jer je nevažan u tim godinama. Ne govori ništa. Možda jedna momčad ima klinca koji je akcelerant i sam će pobijediti druge. Možda drugoj momčadi golman ne može do prečke pa je svaki udarac gol. Možda ovo i možda ono, ali nikad ne rezultat. Jer je nevažan da se mjeri napredak djeteta koje ima tako malo godina.
Trebalo bi pisati recimo o sportskim gestama koje se redovito događaju na terenu. Kad je jedno dijete pomoglo drugome. Kada je trener koji je poveo 5:0 izvadio jednog igrača i igrao s jednim manje da ne bi nabijao statistiku na drugoj momčadi. Kada su se djeca mijenjala na golu i igrala različite pozicije da bi se razvijala. Trebalo bi pisati o tome kako su djeca na kraju utakmice zajednički ručala i igrala se zaboravljajući na boju dresa. Razumiješ poantu? Trebalo bi pisati o nečemu čega ćeš se zaista sjetiti za X godina. Nešto zbog čega će dijete, roditelj, trener i svi ostali biti sretni što su dio kluba.
Recimo, sjećam se kad smo gostovali na Rabu s možda 13 godina i trebali igrati dvije utakmice u dva dana. Točno se sjećam s kime sam bio u sobi, koje smo pizdarije radili cijele noći i tko nam je bio trener koji je drugi dan vikao na nas. I da drugi dan zbog velike kiše nismo niti igrali. Prvi dan jesmo, ali pojma nemam koji je bio rezultat. Ne znam niti tko je imao dominaciju, tko grč, a tko teške noge. Zato je pisati o tome zaostalo. OK?
Dotaknuo sam se puno stvari, ali u suštini nije stvar u tome da je nešto krivo ili točno. Neka rečenica, neki izraz, to su samo izrazi problema. Stvar je u tome da radimo štetu. Stvaramo pogrešnu percepciju o stvarima, vrijednostima, događajima, ljudima, djeci koji su stvarno važni. Poručujemo djeci da je važnije zabiti gol, nego dati ruku. Da je važnije da ti ime i prezime bude na Facebooku nego da si dao sve od sebe. Da je rezultat kralj, a ne razvoj, trud, energija, strast.
Ta poruka ne ostaje unutar bijelih crta na zelenom terenu. Tu poruku djeca implicitno primjenjuju i na druge dijelove života. Šize radi ocjena, a ne teže znanju. Gledaju koju marku tenisica ima prijatelj, a ne kako se prema njima odnosi. Samo rezultat, dojam, bez suštine. Veza nije izravna, ali je suptilna i mi ovakvim zaostalim porukama radimo šire društvene i generacijske probleme.
Jednu poruku ću zaista poslati konkretnom klubu i svim drugima koji to rade. Da bi drugi puta napravili bolje. Niti jedna „akademija“ si ovakvo pisanje ne bi smjela dozvoliti. Smjelo je nešto u nogometu nazvati akademija, kada razumijemo da akademskog kadra uglavnom nema na vidiku. Akademija je obično institucija visokog obrazovanja. Ako zaista program i ljude koji ga provode vidite kao akademike, neka bude akademija. Ako to nije slučaj, skromnije ime bit će u redu.
Danas postoji tendencija da si ljudi dodjeljuju titule trenera, sportskih direktora, možda i akademika, a da su te titule samo želja, a ne stvarnost. Ako si dovoljno drzak da se nazoveš akademijom, direktorom, moraš za to imati pokriće.
Neka svatko od nas ostavi ego iza sebe i shvati da nije potrebno izmisliti toplu vodu. Znanje postoji svuda oko nas ako smo voljni biti dovoljno ponizni i znatiželjni da ga uzmemo i primijenimo. Svi mi oponašamo one koje su bili ispred nas i radili su ili rade male i velike stvari koje su ostavile traga. Sigurno su i trenutno oko nas ako ih želimo čuti i vidjeti. Ja ih tražim i zahvalan sam im što od njih učim. Ne bi ti trebalo biti teško to napraviti. Tako ćeš biti bolji.
Sve ostalo je zaostali mentalitet, koji piše zaostale statuse o zaostalim utakmicama.
Uči. Nemoj zaostati.
