Smisao ove objave nije mržnja, nego edukacija.
Reakcija se odnosi na članak objavljen na lokalnom portalu.
Siguran sam da ljudi koji rade opisano u članku ne rade to iz loše namjere, nego neznanja. I da mnogi koji čitaju o njima prvo pomisle kako bi i oni trebali svoju djecu tako bodriti. A ne bi! Meni se ono što čitam i vidim malo je reći ne sviđa pa ću napisati ponešto o tome. Da naljutim njih devet i natjeram jednog da se zapita. Dakle, jedan roditelju, tebi pišem. Drugi ionako imaju pravo i već znaju.
Prvo priča od prije nekoliko godina. Roditelji dovode dječaka od 10 godina koji trenira nogomet. Problem? Nakon što je na nekoliko turnira u inozemstvu igrao protiv Bayerna, Juventusa i sličnih velikana, ne da mu se više trenirati i igrati protiv lokalnih klubova. Dosadno je. Zamisli razinu umjetnosti koja je potrebna da bi se stvorile okolnosti da dijete od 10 godina koje voli nogomet, ne želi trenirati i igrati nogomet! A zašto? Jer smo mu poslali krivu poruku. Rekli smo mu, ne izravno, ali smo mu rekli i pokazali da nije važno koliko i kako trenira, nego gdje i protiv koga igra. Dijete uči implicitno promatrajući svijet oko sebe i na temelju njega stvara razumijevanje svijeta oko sebe. Mi stvaramo tu okolinu u kojoj dijete uči.
Koji je smisao bavljenja nogometom kada imaš 9 ili manje godina? Je li smisao biti prvak lokalne lige? Igrati protiv Bayerna? Dobiti pehar za najboljeg strijelca? Da ti roditelji skandiraju ime? Biti zavijen u dimu baklji?
I zato je ovo iz članka pogrešno. Baklje su se palile jer su „osigurali naslov prvaka“. Što će im to? Tko broji naslove prvaka u konkurenciji djece do devet godina? Kakav je to um? Znaš li kakva je korelacija trofeja s devet godina i razvoja u zdravog sportaša? Nepostojeća! Razvoja u vrhunskog sportaša? Nepostojeća! Koju smo poruku poslali ovoj djeci? Da je važno osvojiti naslov prvaka? Biti prvi? Pobijediti? Kako ih to uči vrijednostima koje zapravo donose životne pobjede? Upornosti, napornom radu, odricanju, preuzimanju odgovornosti, empatiji, suradnji… Kako ih slavlje naslova prvaka uči bilo čemu što će pozitivno utjecati na njihov odgoj? Ne moramo im ništa izravno reći. Poslali smo poruku. Kad prvi sine, palimo baklje i ime ti je u novinama. Kad ne budeš prvi, a je….!
70% djece odustaje od sporta do 13 godine. 70%. Do 13 godine. U redu? Najčešći razlozi su pritisak roditelja, trenera i rezultata. Je li dovoljno rečeno?
Da kažem na drugi način? Znaš li koji je Messi bio u ligi s 9 godina? Ne? A znaš zašto? Jer nije važno!
Dalje ću pisati više za trenere i sve one koji bi to htjeli biti. Ali možda bi roditelji mogli obratiti pažnju. Možda tako počne slušati drugi od deset. Tko je nogometni (ili općenito sportski) trener? Prvo, osoba koja ima licencu/diplomu za obavljanje tog posla. Nogometni savez je nedavno u Primorsko-goranskoj županiji ligu najmanjih uzrasta proglasio neslužbenom. Šuška se da je veliki dio razloga taj što u neslužbenoj ligi, trener može biti bilo tko. Licencu ili diplomu može zamijeniti pivom ili gemištom, edukaciju koju je trebao proći može zamijeniti stažem na PlayStationu i evo trenera! Pritom ne govorim o ovom konkretnom gospodinu sa slike, jer ne znam ništa o njemu. Samo kažem da je dovoljno obući trenerku (ili u ovom slučaju svući je) i reći da si trener, da bi Savez, klubovi i roditelji rekli da je u redu. Ionako takav trener košta puno manje od filozofa s diplomama poput mene.
Stao sam kod licence, a onda sam ipak malo odlutao od edukacije u moje frustracije. Izdrži još malo. Trener spada u „važne druge osobe“ u životu tvog djeteta. Znači da uz tebe ima veliki utjecaj na razvoj i formiranje životnih stavova kod tvog djeteta. Tvoje dijete je u školi nogometa. Bi li dopustio da ti djetetu geografiju predaje netko tko voli gledati dokumentarce na Youtube-u? Bi li šutio kad bi ti djetetu matematiku i hrvatski predavao pobjednik kviza Brojke i slova iz 1987.?
Trener je, rekao sam, obrazovana osoba. Nadamo se ne samo na tečaju HNS-a. U idealnom slučaju, a neke od tih slučajeva znam, ima obrazovanje koje je povezano sa sportom. Recimo na kineziološkom fakultetu, možda na studiju psihologije, možda kao pedagog. Kužiš, iz komplementarnih područja. Ili je jednostavno načitan, razvija se, ide na tečajeve, ulaže u svoje znanje, da bi djetetu pružio širinu u znanjima i poimanju života. Jer neslužbeno obrazovanje čini većinu našeg znanja. Trener se prezentira uzorno odjeven, nikada s alkoholom ili cigaretom pred djecom i djeluje na roditelje i djecu edukativno. Zna da je potpuno bezvrijedna pobjeda s 9 godina, ako nisu usvojene radne navike i vrijednosti koje čine uspješnog odraslog čovjeka i sportaša.
Razumiješ li sada zašto se pitam kako ljudi na videu „njeguju kulturu navijanja i promiču zajedništvo koje je prema privrženosti temeljnim sportskim vrijednostima postalo jedinstveno u regiji“? Koje su to temeljne sportske vrijednosti? Koja je to kultura navijanja? Zajedništvo u čemu? Zašto je „spektakularna bakljada“ dio odrastanja malog djeteta u trećem razredu osnovne škole?
Zašto će još djece postati dio statistike do 13. godine? Zašto će im nogomet postati dosadan, pritisak, borba za rezultat, prije nego što uopće dobiju priliku razmišljati svojom glavom?
Koji je smisao bavljenja nogometom kada imaš 9 ili manje godina? Nije li to razvijanje radnih navika i odnosa prema obavezama? Njegovanje unutarnje motivacije za bavljenjem sportom? Uvažavanje autoriteta, učenje odnosa prema pobjedi i porazu, socijalizacija? Dugoročni razvoj? Zapali baklju ako se slažeš (nemoj!).
Malo sam se zanio jer ovo u članku je potpuno naopako. No, ako pažljivo čitaš, vidjet ćeš da ima prostora da nešto naučiš.
Petar Nikolić, sportski psiholog i UEFA A trener
