Možda se nećeš složiti sa mnom, no mislim da je naša tolerancija na nelagodu, na loše okolnosti u našim životima, manja nego ikada.
Imao sam klijenta koji je kroz zajednički rad postigao željene promjene. Ostali smo u kontaktu dugo nakon što smo završili naš odnos i svaki puta je izvještavao kako primjećuje ogromne promjene u svom doživljavanju situacija koje su prije bile uzrokom neugodnih emocija, burnih reakcija i nemira u životu. Bio je sretniji, više je uživao u životu. Poslovno je unaprijedio poslovanje tako da su sada drugi radili za njega, a on je bio menadžer. Osobno je hrabro istraživao ono što je oduvijek htio. I tako, nakon nekoliko godina mi se javio jer bi se htio osjećati bolje, htio bi promjenu koja mu se događa i koju primjećuje učiniti efikasnijom. Osjeća da ima problem, a ne zna koji je.
Razumio sam da želi postići trajno stanje u kojemu će biti „dobro“. To dobro sam razumio kao stanje u kojem nema dvojbi i sumnji, nema preispitivanja, nelagode, pogrešnih odluka. Sve ono što je postigao tijekom zajedničkog rada, a što je unaprjeđivao nakon što je samostalno nastavio raditi na tome, nije bilo dovoljno jer nije donijelo konačno rješenje. Iako je igrao dobro i imao vodstvo, shvatio je da utakmica još uvijek traje, da se protivnici još uvijek bore, a on je želio pobjedu. Sada.
Ako ti se događa nešto slično, razmisli kako izgleda to gdje želiš stići? Kako izgleda taj osjećaj, stanje, mjesto, kada je sve „dobro“? I kako izgleda kada je zauvijek dobro. Što to znači? Možda da si našao način da kontroliraš život i sve nepredvidljive okolnosti u njemu? Znači li to da savršeno razumiješ što želiš, zašto ti nešto smeta, koja je odluka ispravna, u trenutku kada se život odvija? Ja ne razumijem. Kako izgleda život lišen svih nelagoda, nejasnoća i nepredvidljivosti. Osim toga, ne razumijem tko bi želio živjeti takav život?
Je li danas utjecaj kulture oko nas, koja nam govori da bi trebali biti dobro, da bi trebali živjeti svoje snove, toliko iskrivio pogled na stvarnost da zanemarujemo svoju veliku sposobnost da se prilagodimo, reagiramo u trenutku, riješimo problem, da nas boli i da budemo jači od toga? Treba li svaki naš problem imati rješenje što prije? Ili imati rješenje uopće? Možemo li imati neke nedostatke, biti ih svjesni, prihvatiti ih i unatoč njima i zajedno s njima živjeti ispunjen i sretan život?
Ako bi prihvatio da si potpuno sposoban riješiti probleme (koje danas i ne zovemo problemima, nego izazovima, a nedavno sam čuo da su problemi postali „prilike“) koji dolaze pred tebe, tvoja tolerancija na činjenicu da dolaze bila bi veća. Jer, oni će dolaziti. Štoviše, možda ih s vremenom ne bi morao tolerirati, nego bi ih mogao prihvatiti. Ionako su već tu i ne idu nigdje. Ako bi se oslonio na svoje resurse kojih sigurno imaš jako puno, možda bi nelagoda oko tebe bila manja, samo zato jer je tvoja perspektiva drugačija. Ako ne bi misli oda se to tebi ne bi trebalo događati, možda bi krenuo u smjeru rješenja.
Imaginarno stanje bez nelagode doživljavam kao sterilan život iz SF filmova. Ne želim ga. Nelagode, problemi, bol, jednom kada to prevladamo čine nas moćnima. Kada se s njima suočimo, osjećamo ponos. Ne umara nas planina pred nama, već kamenčić u cipeli. Taj kamenčić je danas, više nego ikada, težnja prema ugodi. Nekom sterilnom životu lišenom suočavanja. Nije da ne možeš bolje. Samo si negdje putem zamislio da bi sve trebalo biti brže i lakše. I da bi trebalo imati neki kraj nakon čega počinje samo uživanje.
No, utakmica traje. Igraš dobro. Možeš puno. Umjesto da priželjkuješ kraj, igraj se.
