Jedan od najpoznatijih eksperimenata u psihologiji je onaj profesora psihologije s Harvarda, Roberta Rosenthala. Jako dobro pokazuje termin samoispunjavajuće proročanstvo, koje sam u području sporta kratko dotaknuo u ovom članku. Podsjećam da je nakon što je testirao inteligenciju 650 učenika, nasumce izabrao njih 20% i rekao da testovi pokazuju da će baš ti učenici u sljedećoj godini pokazati veliki napredak. 18 učitelja koji su sudjelovali u istraživanju, prilagodilo je svoje ponašanje i očekivanja i zaista su ti, slučajno izabrani učenici, na kraju školske godine pokazali značajno bolje postignuće na testovima inteligencije te su imali bolje školsko postignuće.
Za ovaj članak to je samo polazišna točka i zanimljivo mi je sljedeće. Isti efekti su pokazani u slučaju kada su eksperimentatorima dali grupu od 30 inteligentnih i manje inteligentnih štakora. Naravno, štakori su bili slučajno izabrani i međusobno se nisu razlikovali po niti jednoj bitnoj karakteristici. Štakori su učili prolaziti labirintom i grupa inteligentnih je zaista do kraja istraživanja postizala bolje rezultate. Bez namjere da utvrđujem uzroke i posljedice, navodim da su, prema izvještaju, ti štakori bili više maženi i s njima se igralo puno više nego s onima u drugoj grupi. Budući da u eksperimentalnoj psihologiji često na temelju ponašanja štakora zaključujemo ili donosimo hipoteze o ljudskom ponašanju, moramo se zapitati koliko je to opravdano, ako samo očekivanje eksperimentatora može oblikovati neke „znanstvene“ nalaze.
Nastavljam s podatkom da se isto ponavlja čak i u slučaju s crvima, koji su najprimitivniji oblici života koji imaju mozak. Baš zbog te faze razvoja upitna je mogućnost da se oni emotivno vežu za eksperimentatora koji im je sklon. No, ako su i oni u zadacima učenja bili bolji, kada su bili u navodno „boljoj“ grupi, ne potkopava li to koncepte našeg doživljavanja znanosti? Lako je odbaciti ove eksperimente i vratiti se ugodnoj sigurnosti naših uobičajenih rutina. No, hoćemo li zaista nastaviti testirati životinje i ljude, na znanstveno „objektivan“ način, unatoč dokazima u suprotno? Je li nam zaista mogućnost da smo odgovorni za svoj svijet puno više nego što mislimo (putem namjere, razmišljanja…) toliko nezamisliva?
Npr. u nastavku eksperimenta s crvima pronađeno je da su netrenirani crvi puno brže usvajali zadatke kada su bili nahranjeni prethodno treniranim crvima (ne znam što zajednica crva misli o etičkim standardima ovakvih eksperimenata). Hipoteza je da su ili crvi koji su poslužili kao hrana nosili informaciju koja je olakšavala učenje u svojoj RNA, ili da je ponovno očekivanje eksperimentatora utjecalo na učenje druge grupe crva.
Zabrinjava mogućnost da su barem neke mentalne bolesti ili smetnje samo konstrukcije i da psihijatrijske ustanove pomažu stvaranje tih realnosti koje bi onda trebale tretirati. O tome sam dijelom pisao ovdje. Još uvijek imamo nejasnu i općenitu definiciju mentalnog zdravlja, dok su dijagnoze abnormalnog ponašanja usavršene do detalja. U drugim strukama definicije patologije su odstupanja od poznatih normalnih funkcija zdravog organizma. Prilično iracionalno, u psihijatriji (ili psihologiji) je suprotno. Patologija je poznati faktor, a normalnost je teško definirati, ako je to uopće moguće?
To otvara vrata samoispunjavajućim dijagnozama i procjenama. No, samo zašto jer nešto ima ime (npr. dijagnoza, ili nečije mišljenje), ne znači da to mora postojati, ili da to mora postojati baš u tom pojedincu. Kao što u primitivnim zajednicama netko umire od „vudu prokletstva“, tako i mi robujemo dijagnozama, procjenama i opisima, koji su možda samo jedna izmišljena stvarnost. A tko nam brani izmisliti neku drugu?
