Subota ujutro, u malom mjestu održava se nogometna utakmica za uzrast dječaka do deset godina starosti. Otac je rano probudio našeg malog igrača i upozorio ga da mora brzo ustati kako bi bio spreman za utakmicu. Na putu do utakmice dao mu je nekoliko savjeta, kao i uvijek, jer mu želi pomoći. Naglasio je kako ne želi vidjeti neozbiljnost kao jučer na treningu kad se s Bornom smijao oko promašene lopte.
Naš mali igrač je otišao kod svojih suigrača koji imaju devet ili deset godina. Dok su se zajedno igrali prije ulaska u svlačionicu, izgledali su prirodno i sretno, pratili neka svoja netom izmišljena pravila i kao da su zaboravili da ih čeka neka utakmica.
Trener ih je pozvao u svlačionicu gdje su se Filip i Karlo već tapkali za sličice, a neki dečki su pričali o popodnevnom rođendanu na koji su pozvani. Trener ih je ukorio i pitao je li važnija utakmica ili nečiji rođendan. Pozvao ih je da se smire i koncentriraju na utakmicu. Djeca baš i nisu znala kako to učiniti, ali su znali da trebaju biti mirni i slušati trenera. Trener je pričao o utakmici i vidjelo se da o tome puno zna. Koristio je riječi koje djeca ponekad čuju na TV-u dok gledaju utakmice reprezentacije i koje još uvijek ne razumiju. Ali čuli su da tako pričaju i seniori o svojim utakmicama i jedva su čekali izaći na teren i pokušati poput njih igrati nogomet. Neke trenerove upute su dobro razumjeli: moraju puno trčati, ako je potrebno raditi faulove na protivnicima samo da im ne šutiraju na gol i probati pobijediti jer oni to mogu!
Utakmica je bila slična mnogima u tom uzrastu. Djeca na početku procesa učenja nogometa, sporta, čak i života. Neki su bili jako aktivni, ali oni su inače najbolji i u nogometu i u graničaru, a i najjači su i najbrži u razredu. Na neke je trener vikao pa su bili zbunjeni jer nisu znali što bi trebali raditi. Još gore je bilo što je tata s tribine vikao nešto drugo. Nekima to nije bilo važno jer su ionako jedva čekali onaj rođendan. Nekima je bilo jasno da ih je sudac „pokrao“ jer je trener nekoliko puta vikao i na njega, a čuli su i tatu kako često o tome priča. Najzad, pobijedili su 2:1. Roditelji su im pljeskali, a trener je bio jako sretan. Rekao im je da nisu igrali dobro, ali da to nije važno jer su pobijedili.
Naš mali igrač je jedan od onih koji je razmišljao o rođendanu. Idu u atletsku dvoranu na proslavu i utkivat će se na pravoj stazi. On obožava trčati, ali mu na nogometu lopta malo smeta jer je ne zna udariti i teško je dodaje suigračima. Čak mu i trener kaže da je tako brz da je šteta što je smotan s loptom. Tata kaže da će mu on pokazati kako će biti bolji u nogometu. Napokon, tata puno gleda utakmice i igra kladionicu i uvijek mu sve objašnjava o nogometu i s njime mora gledati utakmice da bi što više naučio.
No, kad je navečer otišao na spavanje našem malom igraču nije bilo do nogometa. Bio je presretan danas u dvorani dok je trčao na pravoj stazi. Volio bi tamo odlaziti na treninge. Pričao mu je prijatelj iz razreda o super treneru s kojim se puno igraju i koji na njih ne viče. Volio bi da je njegov trener takav. Tata ga sutra vodi na nogometnu utakmicu prve lige. Volio bi da može raditi nešto drugo, ali tata to sigurno ne bi razumio. Volio bi da ne mora toliko pričati o nogometu i pobjedama.
Previše je naših malih igrača u dječjem sportu. Previše needuciranih trenera i štetnih ponašanja roditelja. Tu smo zbog djece i njihova razvoja. Pritom je teško zadovoljiti i njih i nas. Ili je to možda prilično lako? Samo ih pitajte kako. Ako pri tome trebate stručnu pomoć, javite se u Perebellum.
