Perfekcionizam sam proglasio velikim problemom, kojem psihologija ne pridaje dovoljno značaja. Na fakultetu nismo učili o perfekcionizmu. Na tečajevima i edukacijama nisam slušao o problemu perfekcionizma. Literatura o perfekcionizmu je iznimno štura, iako ima jako dobrih radova. Odakle meni onda okupiranost perfekcionizmom i tvrdnja kako je to danas neprepoznati, a veliki problem našeg društva?
Želim ući u problematiku razvoja samog perfekcionizma od dječje dobi. Ako si odrastao u sličnom okruženju kao i ja, onda je tvoja primarna obitelj, ali i druge važno i manje važno osobe u tvom životu, nagrađivale tvoja postignuća. Svjedodžbu smo nosili kod none da bi dobili nagradu, majka nas je hvalila susjedu kako imamo sve petice i razna akademska, sportska i druga postignuća su bila nagrađena pažnjom. Sigurno je bilo trenutaka kad si bio jako dobar, ali ne baš izvrstan te si dobio povratnu informaciju poput: „e da si barem još ovo napravio, bilo bi savršeno“. Želim reći da se, u najboljoj namjeri, od naše najmanje dobi nagrađuje savršenstvo.
Jednom kada znaš jedan način kako ćeš dobiti pažnju, a tvoje ti sposobnosti omogućuju biti bolji od ostalih i tako se izdvojiti, prihvaćaš izazov. Nižu se petice i pohvalnice, pokoje natjecanje. Dobro si organiziran i najprije rješavaš svoje obaveze, a tek onda si dozvoliš bavljenje manje važnim stvarima. I za to dobivaš pohvalu. S vremenom postavljaš za sebe sve više ciljeve. Nitko nema ništa protiv, jer vidi se da možeš. Nešto kasnije, postaješ ljut na sebe kad u nečemu ne uspiješ. Niti to nikome ne smeta, jer to je put k uspjehu.
Ako si uz sve ovo rođen ne tako davno pa si uz pomoć svog pametnog telefona od dječje dobi na društvenim mrežama i drugdje po bespućima interneta, problem je tim gori. Svakodnevno si izložen slikama savršenstva. Nerealnim slikama savršenstva. Online svi nose osmjeh i dosadne situacije pretvaraju u slike iz časopisa. Slavne osobe o kojima moje generacije nisu gotovo ništa znale, danas su toliko dostupne da znaš gdje žive, što jedu, koliko rade i naravno, koliko su sretne. Uz takav društveni pritisak, lako je zaključiti kako se moraš potruditi više, ako već vrijedi taj standard. Sigurno ćeš tada biti jednako sretan kao i svi drugi.
Uz naporan rad i tvoje prirodno visoke sposobnosti, ti ćeš sigurno i napredovati. Dobit ćeš potvrdu da uz temeljitu pripremu, punu kontrolu, strogost prema sebi i visoke standarde, dolaziš do uspjeha. Pitat ćeš se zašto ti to pada toliko teško pa si često umoran, neispavan, zabrinut i općenito, nezadovoljan. No, uspjeh koji ostvaruješ to će pokriti. Dobit ćeš dokaz da tvoj način rada funkcionira.
I zato se održava perfekcionizam. Bez obzira na posljedice. Učili su te od malih nogu da nema kruha bez motike, a ti si do dignuo na višu razinu. Više ne brojiš žuljeve i žao ti je samo kad nisi mogao dati još malo više. Zbog kombinacije društvenog odobravanja, lažnih slika sreće u površnoj online komunikaciji i postignuća koje je karakteristično za perfekcionizam, on neprimjetno postaje jedan od naših većih neprijatelja.
Moje iskustvo govori da uspjeh koji si ostvario nije došao zbog perfekcionizma, već unatoč njemu. Posljedice koje trpiš zbog previsokih očekivanja od sebe velike su i bit će sve veće. Do uspjeha možeš doći i na bolji način, a ja te mogu naučiti kako.