Postoji obrazac u pričama koje čujem od svojih klijenata. Kada čuješ jednu priču, ne vidiš to kao obrazac. Niti drugu, treću. Ali onda priče počinju imati poveznicu koju pokušaš uhvatiti i oblikovati u misao. Ta misao je ona iz naslova. Kao odrasle osobe, sebi radimo iste stvari koje su nam roditelji radili dok smo bili mali i na kojima im zamjeramo.
Fokus u terapiji je na sada i na budućnost
U nekim školama psihoterapije nas uče da učenje o uzrocima naših problema ne pomaže u rješavanju problema. Zaista, da i znaš da tvoj problem dolazi baš od specifičnih odnosa ili događaja i dalje ostaje pitanje „što sada“? U svom radu i ja sam okrenut prema budućnosti i tome kako možemo napraviti promjenu u trenutnim životnim okolnostima.
Ipak, želim dati težinu prošlosti ako ona bitno obilježava funkcioniranje danas. Možda je razumijevanje prošlosti važno da bi razumjeli da nismo krivi što smo takvi kakvi jesmo. Da se pomirimo sami sa sobom i da budemo dobri baš ovakvi. Da razumijemo sebe, svoje strahove, potrebe i želje na drugačiji, bolji način.
Prošlost možemo sa sobom nositi na različiti način
Pritom nećemo optuživati (za potrebe ovog teksta) roditelje. Nošenje zamjeranja, nerazumijevanja i mržnje kroz život teško može biti korisno. Cilj je kroz bolje razumijevanje prošlosti i njezine povezanosti sa sadašnjim trenutkom dobiti mogućnost promjene, raznovrsnost rješenja i pomirenje ne samo s prošlosti, nego i sa sobom i svojim trenutkom u sadašnjosti.
Ponekad nam nešto nije jasno i zbog nejasnoća teško nalazimo svoj put. Ne možemo razumjeti druge ljude ili sebe u nekim prošlim reakcijama. Da bi bolje razumjeli situacije i sebe, nazvali stvari pravim imenom, dobro dođe bolje upoznati sebe kroz prošle događaje.
Krenut ću s primjerima da dobiješ bolju sliku o čemu pričam.
Klijentica oko 30. godine života, završava doktorat i ostavlja dojam najdraže osobe na svijetu. Jako dobra prema ljudima oko sebe, pomalo plaha i traži svoj put u životu. Priča o vrlo zahtjevnoj majci koja je voljela imati kontrolu nad što više njezinog života tijekom odrastanja. Majka se nikad nije pomirila s time da je kćerka odrasla i da može sama. Nikad ništa nije bilo dovoljno dobro.
Što danas radi moja klijentica? Najviše se boji da nije dovoljno dobra. Nesigurna je i ne zacrtava si prevelike ciljeve iz straha da ih neće ostvariti. Bilo kakva reakcija drugih ljudi okidač je da pomisli da je ona pogriješila.
Strogoću koju je pokazivala njezina majka i koja njoj nije bila jasna, niti joj je jasna danas, sada je ona preuzela kao obrazac ponašanja prema sebi. I dalje ništa nije dovoljno dobro, iako joj danas nitko to ne govori, osim ona sama sebi.
Isti obrazac može se pojaviti i kod potpuno različitog klijenta
On je sportaš u dvadesetim godinama i to u borilačkom sportu. Odrastao je u patrijarhalnoj obitelji u kojoj je očeva riječ bila zadnja. Cijeli život mu je htio proturječiti, ali nije smio ili znao u svojim mladim godinama. Bio je dobar i poslušan dječak.
Kao dijete se bavio drugim sportom u kojem je imao vulgarnog trenera, grubijana. Kao pristojno i poslušno dijete, bio je više nego drugi izložen verbalnom maltretiranju koja je prerasla i u podrugivanje suigrača. Molio je roditelje da ga ispišu, ali je čvrsta ruka odlučila da ne može tek tako odustajati i da u životu treba otrpjeti teške trenutke.
Danas on sam sebi ne da odustati na kraju treninga. Nakon što je napravio sve planirano, pomisli da sigurno može još. Umoran, tjera se do iznemoglosti. To ga čini još umornijim dan nakon. Teže jede i spava pa je sve umorniji, ali se po navici tjera još više.
„Ne smiješ odustati“ koji je nekad davno čuo od roditelja i za koji bi volio da je bio zamijenjen ljubavi, razumijevanjem, sada primjenjuje sam na sebi. Ne daje si isto to razumijevanje i ljubav, već se tjera naprijed i tako ne postaje bolji sportaš. U stanju frustracije u kojem se on nalazi nema učenja.
Mi smo neizbježno obilježeni svojim odrastanjem
U primarnoj obitelji, u djetinjstvu i kasnije učimo o životu. Usvajamo vjerovanja o tome kakav je život. Učimo najviše od svojih roditelja, a onda i od drugih važnih osoba u našim životima. To mogu biti učitelji i treneri, braća i sestre, stričevi i tetke.
U djetinjstvu ne možemo biti kritični prema tome što vidimo, učimo. Možda nam je nejasno, možda smo zbunjeni, možda i povrijeđeni, ali teško je to izraziti kada niti ne znamo što su osjećaji, što su misli, kada nam je mišljenje drugih zakon, a sebe smo svjesni na drugačiji način od odraslih osoba.
Ta vjerovanja o životu nosimo u odraslu dob i one postaju dio nas, dio našeg identiteta i otporna su na promjenu. Čak i kad smo ih svjesni i kad se aktivno angažiramo protiv njih, vuku nas prema sebi nevidljivom privlačnosti.
Razumjeti utjecaje kojima smo bili izloženi može nam pomoći
Roditelji su svjedoci našeg odrastanja. Sva naša (i njihova) sjećanja su nepouzdana i mijenjaju se i stvaraju protokom vremena. Neka su potpuno izmišljena, neka su malo promijenjena, oko nekih ćemo se svi složiti, a opet pitanje je čini li ih to točnima ili smo se nesvjesno svi dogovorili o njihovom postojanju i značenju.
Postoji vrijednost u promišljanju o tome što smo naučili od svojih roditelja i kako. Naučiti jako često nije nešto što su nam roditelji rekli kada su nam pokušali prenijeti neke lekcije. Puno češće je to ono što su nam rekli kada nas nisu pokušali nečemu učiti. Kada su imali neplanirane razgovore s nama u kojima smo osjetili što misle o nama.
Još više su na nas utjecala ponašanja koja smo vidjeli, a koja su često bila u suprotnosti s onim što su nam govorili. Roditelji koji stvari rješavaju svađanjem i vikom šalju jaku poruku djeci, iako im pričaju kako se stvari moraju rješavati mirno. Ta priča ništa ne znači kada postoji model agresivnog rješavanja sukoba.
Važno je napraviti reviziju svog odrastanja
Pokušaj povezati svoja istaknuta ponašanja sa svojim odrastanjem. Ne da si daš ispriku, nego da dobiješ bolje razumijevanje. Možda da na taj način dobiješ priliku odmaknuti se od ranog učenja i napraviti promjenu u sadašnjem trenutku.
Pričaj sa svojim roditeljima. Znam, teško je. Oni dolaze iz drugog vremena. Često ne razumiju da netko ima osjećaje o kojima želi pričati. Njihov način suočavanja s neugodnim osjećajima je da se o njima ne priča.
Pričaj o tome kako su doživljavali tebe i tvoj odgoj. Koji su bili njihovi strahovi, dvojbe, ideje koje su i h vodile? Kakav je bio njihov odnos? Kako su se upoznali, povezali, zaljubili se, zašto su ostali zajedno, koje su probleme imali? Upoznaj ih bolje da upoznaš njihov odnos prema tebi, prema životu, da bi razumjela kako su oni bili obilježeni i da bi se lakše otresla svoje obilježenosti.
Što ti radiš sebi a zamjeraš svojim roditeljima?
Ponašaš se prestrogo prema sebi? Govoriš li si prečesto da nije dovoljno dobro? Ne znaš kada treba odustati? Ne znaš se izboriti za sebe i postaviti granice jer niti tebi nisu nikad postavljane granice? Vjeruješ da će ljubav sve riješiti i malo radiš na promjenama? Ne znaš primiti i dati ljubav i pažnju jer ih tebi nitko nije dao? U frustraciji vičeš na svoju djecu jer je netko nekad mislio da je to u redu raditi tebi?
Kako ti može pomoći moja priča?
Dolazim iz obitelji emotivno i u odgoju potpuno odsutnog oca. Mojoj majci je oruđe izbora bio kožni remen. Opet i opet. Zbog svačega. Ili, zbog ničega. Danas se ne može sjetiti niti jedne jedine stvari zbog koje sam dobivao teške batine. Pitao sam ovih dana umjesto dječaka kojem nije bilo jasno što je skrivio. Pokušavam sastaviti dijelove slagalice svog odrastanja.
Ne sjećam se niti jedne pohvale, zagrljaja, poljupca ili ohrabrenja. Uvjeti za razvoj i napredak su bili mehanički, ali ne i emotivni. Logistički su stvari bile dostupne, ali toplina doma nije. Takve su bile generacije, kažu. Njima je bilo još i gore. Valjda to nekome popravlja stvari ili daje opravdanje.
Prošao sam kroz svoje godine u kojima sam bio jako ljut i buntovan. Bio sam sebi jedina mjera ispravnoga da bi se tako zaštitio. Pametnjaković. Iritantan. Nisam znao dati, a još manje primiti ljubav.
Kao i ti na svoj način, ja sam okrnjen ušao u odrasli život. Sa svojom obitelji, kroz greške i učenja pokušavam biti bolji i stvoriti okolinu za svoju djecu, u kojoj mogu odrastati drugačije. Pritom ću raditi svoje greške. Nadam se manje, a sigurno drugačije.
Mislim da je naša obaveza istražiti tko smo bili, propitkivati tko smo sada i razmišljati gdje i kakvi želimo stići. „Ja sam takav“ kao isprika ne dolazi u obzir! Možemo i moramo biti drugačiji i oblikovati naše živote na drugačiji način nego što su nas oblikova neugodna iskustva u odrastanju.
Kako trauma ostavlja trag?
Mozak nas štiti. Izlučujemo drugačije hormone, mijenja se količina neurotransmitera, previše se aktiviraju neka područja u mozgu. Rana iskustva mijenjaju nas fizički, fiziološki i psihološki. Centri koji nas signaliziraju opasnost previše su pobuđeni i reagiraju na male i nevažne stvari.
Naše tijelo i um pamte. Iako se mi ponekad ne sjećamo detalja, ostaju osjećaji koje nekad niti ne možemo objasniti. Ali osjećamo. I ponekad se čini da „ne možemo protiv sebe“. Nakupe se problemi i činimo se tako mali i nemoćni izaći iz svojih uobičajenih načina nošenja s problemima, koji nam ne pomažu.
Zaključak
Ima jako puno načina na koje imitiramo rana učenja i ponavljamo ih, iako su nama donijela probleme. Te probleme s kojima se sada susrećeš možeš bolje riješiti ako ih bolje upoznaš i razumiješ.
Vjerujem da je psihoterapiji važno okrenuti se sadašnjosti i budućnosti i tražiti promjene koje će nam život učiniti drugačijim. Isto tako sam otvoren za mogućnost da je ponekad važan način na koji ćemo to napraviti bolje razumijevanje prošlosti.
Prošlost nas ne mora obilježiti samo u lošem smislu. Ako je na pravi način istražimo, može biti dio priče o promjeni koju radimo danas, kada smo se spremni s prošlosti pomiriti i zbog nje se mijenjati.
