Počet ću s anegdotom jednog od sportskih trenera kojeg poznajem. Ranije ove godine je boravio u Beninu, u Africi, kao dio tima instruktora za jedan međunarodni sportski savez. Ispričao mi je priču o djevojčicama mlađima od 10 godina koje na semaforima vuku i toče preteške kanistre goriva, da bi zaradile da prežive. O ljudima koji u hrpama spavaju vani, na ulici, ležeći na starim motociklima. Rekao je, ako kvalitetu života mjerimo 1-10 i pritom broj 1 znači da si mrtav, ljudi koje je vidio bili su na 2. No, kaže, svi se smiju. Svi su sretni da nisu jedan broj niže. Nastavio je dalje i rekao da mu se čini da smo mi na 8 i da se bavimo samo time zašto nismo na 9 ili 10.
Imaš li i ti taj problem? Je li ti dobro u tolikoj mjeri da imaš puno stvari u kojima bi mogao uživati u životu, ali ne znaš kako?
Neki moji klijenti imaju taj problem. Jedan od njih mi je rekao da kad mu je dobro (a to je često), želi dodati začina u svoj život i onda se dogodi da si stvori probleme. Začini su često opijati, a oni uzrokuju loše spavanje, ekscesno ponašanje, probleme u obitelji, uznemirenost itd. Tako ono što je bio začin i što je trebalo donijeti nešto dobro u njegov život, pokvarilo je fino jelo u kojem je mogao uživati.
Drugi moj klijent je odlučio otići na putovanje, ponukan dobrim poslovnim rezultatima. Putovanje je danima pomno planirao kako ne bi izgubio vrijeme. Pažljivo je računao kada će i gdje prespavati, što će vidjeti, što nikako ne smije propustiti. Uzrokovalo je to veliku nervozu jer bi svaki doneseni plan imao neki nedostatak koji je zahtijevao novo planiranje. Na putovanju je jurio ostvariti svoj plan, nije mogao ostati duže tamo gdje je bilo zabavno jer ga je čekala nova rezervacija smještaja u nekom drugom gradu. I tako se putovanje pretvorilo u zadatak i ono što je bilo zamišljeno kao nagrada, postala je kazna.
Treći klijent je u nekom trenutku u svom životu mogao baciti pogled unazad i zadovoljno reći da si je u srednjim životnim godinama svojim radom osigurao mirovinu. Imao je stabilan posao koji nije više zahtijevao njegovu svakodnevnu prisutnost i stručno je bio ostvaren. Obiteljski život mu je donosio sreću. No, on više nije imao zadataka koji ovise samo o njemu i nije mu bilo dobro. Počeo je noćima razmišljati o tome zašto nije sretan, a danima je bio umoran jer je noću loše spavao.
Jako puno se bavimo špekulativnim svjetovima iz budućnosti koja se nikada neće dogoditi. Naši problemi i strahovi su smješteni u nekom budućem vremenu i mi danas, u ovom trenutku, predviđamo moguće probleme koji se nikad neće dogoditi ili koje ćemo sami stvoriti. Imamo sasvim dovoljno razloga da budemo zadovoljni životima koje živimo i sretni u njima. No, poput tri opisana klijenta, tražimo rješenje za problem „moglo bi mi biti bolje“ i stvaramo rješenja koja zapravo postaju problem.
Ja se bavim psihologijom produktivnosti, izvrsnosti i nikako ne želim reći da je potraga za boljim loša. Štoviše, ja sam također ponekad kriv za ovo o čemu pišem. Tim više znam da postoji potreba da staneš više puta nego do sada i da nađeš vrijeme, osobe, mjesto i mir da uživaš u 8/10 svog života. Ono što će se dogoditi u budućnosti tajna je za sve nas. Razmisli kako je puno češće nego što to misliš najbolja priprema za budućnost maksimalno korištenje sadašnjeg trenutka, da bi postavio obrazac za tu budućnost koja te čeka. Inače ćeš dok ostvaruješ sve što želiš, umjesto zadovoljstva, biti u pripremi za sve što nemaš.
