Danas krivo prodajemo djeci sport i onda se čudimo što djeca odustaju. Prodajemo im ga kao krv, znoj i suze. Kao gomilu odricanja zbog koje će možda, jednog dana, ako sve dobro krene, stići do nekog rezultata. I onda se čudimo što biraju PlayStation. Moguće se i da uopće ne biraju sport. To je ono teško. Nisu ludi (ako gledaš iz njihovog kuta).
Ako ti je dijete u zadnje vrijeme sve manje na terenu, a sve više pred ekranom, prije nego okriviš njega ili cijelu njegovu generaciju, predlažem ti da pogledaš jednu stvar. Nije problem u tome što tvoje dijete ne voli sport. Problem je u redoslijedu kojim si mu sport ponudio.
Nekad nije bilo izlaza. Danas ih ima sto.
Nekad ovo nije bio problem zato jer nije bilo izlaza. Imao si jedan sport u selu kojim si se mogao baviti. Ili nekoliko u kvartu, koliko ih je već bilo. Ako si htio trčati za loptom s drugom djecom, to je značilo izaći van i oznojiti se. Drugog načina jednostavno nije bilo.
Danas dijete ima sto načina da se ostvari i sto načina da si olakša. Može sjesti pred ekran i baviti se sportom virtualno. Može igrati PlayStation i imati savršen dojam da je pravi nogometaš. Zabija golove, slavi, diže trofeje. U online igranju ima i prijatelje s kojima to radi pa u modernom poimanju društva, odrađuje i tu društvenu ulogu. Sve to bez jedne jedine kapi znoja.
A onda mu ti s druge strane ponudiš: dođi se znojiti, patiti, odricati. Što misliš što će izabrati?
Pa naravno da će izabrati ekran ili ljenčarenje ili neku drugu aktivnost koja nema veze sa sportom. Ne zato što je samo po sebi lijeno. Zato što si mu na jednu stranu vage stavio gotov užitak, a na drugu visoku cijenu bavljenja sportom. I još od njega očekuješ da ti bude zahvalno na izboru.
Greška nije u djetetu. U redoslijedu je.
Greška nije toliko u djetetu koliko je u redoslijedu. Najprije nudimo odricanje, krv, znoj i suze kao ulaznicu u sport. Kao da dijete na ulazu mora platiti punu cijenu prije nego što uopće zna što kupuje. Kao da je to preduvjet da uopće smije ući u dvoranu ili na teren. Tako prikazan, sport nema šanse u društvu ugode u kojem živimo.
Sve to bi trebalo doći poslije. Ne na početku.
Razmisli kako to izgleda iz dječje perspektive. Nešto te zove, lopta, koš, tatami, voda, bilo što. Privlači te. A prva poruka koju dobiješ od odraslih nije „dođi vidjeti kako je super“. Prva poruka je „spremi se na muku“. Tko bi normalan pristao na to?
Zašto sportaš zapravo zavoli patnju
Sportaš ne voli patnju zato jer mu je netko rekao da je mora voljeti. Voli je zato jer je prije toga zavolio nešto drugo.
Zavolio je samu igru. Zavolio je napredak, onaj osjećaj kad ti danas ide nešto što ti jučer nije išlo. Zavolio je pripadnost ekipi. Možda je zavolio i pobjede. I tek jednom kad je to zavolio, a trud i odricanje su jedini put do toga, onda mu je lakše zavoljeti i taj trud.
Evo zašto je ovo važno. Ne možeš gurnuti trud na nešto za što dijete još nije vezano. Privrženost dolazi prva, trud ide za njom. Nikad obrnuto. Reci djetetu koje obožava neki sport da mora trenirati teže i ono će to vidjeti kao izazov i priliku. Rado će ti pokazati koliko može i testirati sebe protiv drugih. Reci tu istu rečenicu djetetu koje tek treba zavoljeti sport i otjerao si ga.
Kad dijete jednom zavoli ono zbog čega trenira, odricanje više nije teret. Postaje put do uspjeha i dokaz koliko mu je zapravo stalo. To je ista patnja, ista količina znoja. Samo što sad ima smisao. A dijete koje vidi smisao izdrži deset puta (malo sam rekao) više od djeteta koje samo trpi jer mu je netko rekao da mora.
Uzmi dva dvanaestogodišnjaka na istom treningu. Isti trener, ista vježba, ista teška vježba ili igra. Jednog je netko prvo pustio da zavoli loptu, da se igra, da osjeti kako je biti dio ekipe koja nešto gradi. Drugom je od prvog dana rečeno da je ovo ozbiljno, da se tu radi, da nema zafrkancije. Za godinu dana jedan od njih i dalje je tamo i traži dodatni trening. Drugi je „izgubio interes“. Ista vježba, isti napor, dva potpuno različita ishoda. Razlika nije bila u djeci. Razlika je bila u tome što su prvo dobila.
„Ali ako ga ne naviknem na muku dok je malo, bit će mekano“
Znam taj prigovor. Čujem ga stalno. Logika je: ako dijete od prvog dana ne naučim da je sport žrtva, izrast će u nekoga tko odustaje na prvoj prepreci. Pa ga zato treba odmah kaliti.
Problem je što to stvara upravo ono čega se bojiš.
Dijete koje od prvog dana dobiva samo žrtvu, a nijedan razlog, ne postaje otporno. Postaje dijete koje jedva čeka izlaz. A izlaza danas, kao što smo rekli, ima sto. Trener koji od prvog dana traži žrtvu, a ne daje razlog, tjera dijete van sporta. Roditelj koji ponavlja da se treba odricati, treba se boriti, treba se posvetiti, prodaje djetetu nešto što dijete nije spremno kupiti.
Reći ćeš mi: „Ali ja sam prošao kroz tu tvrdoću i ispalo je dobro.“ Možda. Ali pogledaj koliko vas je krenulo, a koliko ostalo. Za svako dijete koje je iz tvrdoće izvuklo inat i napravilo nešto od sebe, ima ih sto koja su tiho otišla i nikad se nisu vratila. Nisi vidio njih. Vidio si one koji su se s time uspješno nosili i ne samo preživjeli, nego i uspjeli u sportu. I po njima sad sudiš da metoda radi. Uzorak ti je mali i pristran. Neće te odvesti tamo gdje želiš.
Disciplina nije ono s čime kreneš samo od sebe, jer ti je to dao Bog ili majka priroda. Disciplina je ono što izraste kad dijete ima dovoljno jak razlog. U tom trenutku, dijete ne percipira to kao disciplinu nego kao svoju sreću i ima beskrajnu volju ustrajati. Mi to zovemo disciplina.
Ne prodaješ odricanje. Prodaješ nešto puno bolje.
Shvati da ne prodaješ odricanje i patnju. Prodaješ mindset i razvoj sportske kulture u kojoj će dijete htjeti biti.
To je ono što propuštamo. Mislimo da je naš posao uvjeriti dijete da je muka vrijedna. Nije. Naš posao je dovesti dijete do toga da zavoli igru toliko da muka oko nje postane sitnica. Dobro, nikad baš sitnica. Trebat će dijete puno poticaja i ako bude u vrhunskom sportu jer je to težak put. No, za takvo dijete će velika odricanja biti normalna.
Kad to napraviš, „patnja“ će doći nakon toga. I kao što sam ti rekao, bit će poželjna. Dijete će samo tražiti dodatni trening. Samo će ostati pet minuta duže. Samo će ponoviti vježbu koja mu ne ide, ne zato što ti to tražiš, nego zato što ga nervira da ne zna nešto što želi znati.
To je trenutak koji svaki roditelj i trener priželjkuje. A do njega se ne dolazi tako da ga prisiliš na ulazu. Dolazi se tako da pustiš dijete da prvo zavoli.
Krivo si okrenuo redoslijed
Tvoje dijete neće zavoljeti sport zbog odricanja. Zavoljet će odricanje zbog sporta. Krivo si okrenuo redoslijed.
Zato ne prodaj djetetu žrtvu. Prodaj mu nešto drugo zbog čega će žrtva koju mora napraviti postati dio njegovog identiteta i nešto što radi bez puno muke.
Krv, znoj i suze nisu ulaznica za sport. To je ono što slijedi poslije. To je nagrada kad tvoje dijete zavoli sport.
