Ne mora dijete tući roditelje da bi roditelji bili u strahu. Ni blizu toga. Opisat ću ti manje očite načine kako možeš vidjeti da su roditelji u strahu od svog djeteta. Nažalost, možda ćeš prepoznati i sebe.
Tipična scena koju često vidim izgleda otprilike ovako: Dijete se otima roditelju iz ruke. Ne želi negdje ići ili nešto napraviti. Roditelj isprva ignorira dijete, ali ono ne odustaje. Baca se po podu, otima i vrišti sve jače. Roditelj zauzima drugačiji stavi sada oštro kori dijete, često mu dajući do znanja da ih svi gledaju.
Razumije li roditelj da to daje adut djetetu? Njemu ne smeta što ga svi gledaju, ali roditelju očito smeta. Dijete prkosno nastavlja. Ne popušta ni malo. Roditelj je očito nemoćan jer ostaje mu samo primijeniti fizičku silu, što mu je neprihvatljivo. Autoritet bilo koje vrste baš i nema.
Roditelj primjenjuje mito pa obećava djetetu slasticu, igračku, posjet nečemu što dijete voli, samo da prestane agonija. Budući da je dobilo što želi, dijete napokon sluša roditeljev prvotni zahtjev jer je nešto zaradilo.
Nije li ovo roditelj koji se boji svog djeteta?
Manje očiti, ali i dalje jasni primjeri
Roditelji sa svojom djecom provode rijetko zajedničko poslijepodne tijekom radnog tjedna. Napokon nitko nema trening, strani jezik, glazbenu školu, niti roditelji rade. Vani je lijepo vrijeme i roditelji bi rado s djecom u šetnju. Ionako djeca gotovo ne izlaze van i bilo bi super iskoristiti proljetno sunce. No, na sam prijedlog djeca negoduju. Ne žele van.
Kako im je dosta svađe i žele što ugodnije provesti vrijeme, roditelji najprije objašnjavaju djeci kako je šetnja korisna, boravak na zraku zdrav i kako će im biti lijepo. Djeca su neumoljiva. Ne da im se hodati, to je dosadno. Princezama ili prinčevima se ne ide. Nisu naviknuli raditi nešto što ne žele.
Opet, roditelji dodaju odlazak na večeru. Nude restoran X. Jedno od djece ne želi. „Ali tamo smo već bili i svidjelo ti se“. Uzalud. Ne želi. Drugo dijete ne želi na drugo predloženo mjesto. Jedino što žele je neko bezvezno mjesto na koje se roditeljima ne ide. Ali ajde, za mir u kući…
Nisu li i ovo roditelji koji se boje svoje djece?
Jesu li ova djeca kao i mnoga druga princeze (prinčevi), a roditelji (kao i mnogi drugi) Pepeljuge?
Što se kasnije dogodi s takvom djecom (i roditeljima)?
Jednom sam u uredu imao dečka od 18 godina koji mi je rekao da želi biti faca. Zapravo je bio vrlo nesiguran i izgubljen, na dosta načina iskorištavan od vršnjaka. Pitao sam ga što znači biti faca? Nositi markiranu robu i imat bocu Jacka.
Da dobro čitaš. Točno to je rekao. Naravno, sve to kupuju roditelji, ne on. On ne radi preko ljeta. Sanjao je sportsku karijeru.
Drugi, 17-godišnjak, na pragu profesionalnog sportskog ugovora dolazio je po prvi puta u moj ured. Kasni. Odmah prvi put, za dobru mjeru. Zove me i kaže „stojim ispred brojeva 1 i 3, ali između nema vašeg broja 2“.
Ne znam u kojem se to razredu uči, ali prilično sam siguran da se i ti pitaš je li ovo smiješno ili tužno.
Treći, 17-godišnjak, ne može završiti igricu do kraja kad dobije gol. Odmah resetira jer se ne može suočiti s tom nelagodom Na terenu je isto takav. Doma nema niti jednu obavezu. Ne zna skuhati jaje, paštu, ništa. Gadi mu se baciti smeće. Roditelji to dopuštaju jer je umoran od treninga i škole. U školi se jedva provlači s pozitivnim ocjenama. Nije glup. Daleko od toga. Simpatičan i lukav. Kad želi. Ali može, smije, hoće iskoristiti sve što mu se pruža. Zašto ne? Tako je lakše.
Boje li se svi ovi roditelji svoje djece?
Tko su ti roditelji?
Mogao bih priču nastaviti s mamom koja se pohvalila da je dobila peticu iz seminara i brojnim drugim ljudima mojih godina ili nešto mlađim ili starijim. Postavlja se pitanje ako su svi ti roditelji na neki način ludi kad ne vide ono što je pred njihovim očima?
Nisu. Ljudi su to poput tebe i mene, jer smo ti i ja ljudi o kojima ovdje pišem. Posvećeni su roditelji, stalo im je do djece, radišni su i često uspješni u svojim poslovima. Ostavljaju dojam ljudi s kojima bi čovjek rado sjeo na piće i mogao pričati o brojnim temama.
Nije problem u njima kao ljudima. Niti je problem u djeci kao u ljudima. Problem je u trenutku u vremenu u kojem smo djecu stavili na pijedestal, služimo im i olakšavamo život preko svake mjere. To je postalo normalno. Standard je da vozimo djecu na razne aktivnosti, kao da naše vrijeme ne vrijedi i kao da smo samo mi odgovorni da ih izložimo svim mogućim podražajima jer će bez naše ekstra skrbi biti nesposobna maštati, igrati se, družiti se, baviti se sportom.
Trenutak u vremenu
Trenutak je ovo kad je naša odgovornost sve što se tiče naše djece, a njihova je samo da im bude lijepo. U njihovim životima nema nelagode i za to ćemo se mi pobrinuti. Ako je bude, oni će reagirati prema nama. Mi ćemo od strahu od naših malih ljubica napraviti sve da oni budu zadovoljni.
Zamijenit ćemo maneštru Nutellom, zamijenit ćemo planinarenje odlaskom u igraonicu, zamijenit ćemo vikend s prijateljima vožnjom na dječji rođendan, zamijenit ćemo slobodno poslijepodne za odlazak u kinu u kojem ćemo zaspati od iscrpljenosti. Sve za našu djecu. Za koga ćemo drugoga?
Inače… oni će nas pogledati, mi ćemo se osjećati krivima i od straha od njihove reakcije, od društvene osude, od toga da ne griješimo jer svi tako rade, popustit ćemo. Odvest ćemo ih u školu autom, iako im pješice treba 5 minuta i živimo u predgrađu koje je ekstra sigurno. Kupit ćemo potpuno bezveznu igračku koju sad svi imaju. Povećat ćemo vrijeme korištenja telefona, ako uopće imamo roditeljski nadzor, jer jedino naša mala bubica u razredu ima ograničenja.
Je li odgoj ispunjavanje želja ili potreba djece?
Što kažeš na ovo pitanje? Koji je odgovor? Daješ li djetetu ono što dijete želi, ili ono što mu treba? Je li ti jasna granica, ili se jako zamutila? Je li te sram svojih odgojnih principa kad se suoče s različitim pristupom društva? Zapitaš li se kako izgleda društvo koje postavlja kriterije? Vidiš li djecu i njihovo ponašanje? Želiš li biti dio takve većine?
Odgoj nije ovo što danas viđaš oko sebe. Ovo je služenje djeci „da njima bude lakše nego nama“. To će im pomoći…. kako?
Koji ćeš prekidač sutra stisnuti da kažeš nešto djetetu od 18, a ne možeš danas reći djetetu od 8 godina? Kako će te uvažiti? Hoćeš li ga tada moliti da pospremi tanjur iza sebe jer to nisi radio dok ti je dijete imalo 3 godine?
Kome radiš uslugu?
Više bi se trebao bojati onoga što te čeka sutra ako se danas budeš bojao svog djeteta.
