Zašto uopće pričamo o tome kako za najmlađe sportaše rezultat nije važan i kako tako možemo stvoriti pobjednike? Neki kažu da porazima stvaramo gubitnički mentalitet i to zvuči logično. Nije li dosta medalja samo za sudjelovanje kad će se djeca ionako jednom suočiti sa životom koji neće imati popusta?
Radio sam kao nogometni trener 11 godina, uglavnom s najmlađim dobnim kategorijama, djecom do 13 godina i mlađom. Upoznao sam mnoge roditelje i trenere. Velikoj većini, nikako nije jasno kako zanemarivanje rezultata i naglašavanje igre i zabave može biti korisno za razvoj sposobnosti u nekom sportu za djecu – početnike. Nažalost, svoju pogrešno usmjerenu ambiciju prenose na djecu koja zbog toga manje uživaju, slabije napreduju i više odustaju od sporta.
Staromodno poimanje je da djeca trebaju očvrsnuti, da na njih treba vikati da znaju tko je gazda i da trebaju od malena usvajati „mentalitet pobjednika“. Vratit ću se na mentalitet pobjednika, a ti zamisli sve te trenere i roditelje koji su veliki pobjednici pa o njemu govore iz svog stručnog kuta.
Ako pričamo o sportu s loptom, recimo nogometu, dijete posvećuje otprilike ¾ svojeg kapaciteta pažnje na točnu tehničku izvedbu jer se ona tek uči i daleko je od automatizma. Razmisli, dijete je dobilo okrugli i neposlušan predmet koji mora kontrolirati ni manje ni više nego stopalima.
To isto dijete ne zna niti pravilno trčati, a još više ne zna okrenuti se u trku, promijeniti smjer trčanja, ili recimo trčati bočno. Tek treba naučiti kako će se kretati, a već mora baratati loptom i to protiv protivnika, u ograničenom vremenu i prostoru, dok mu ti vičeš s tribine, suigrači i trener s terena i dok većinu vremena misli samo na to kako da ne ispadne kriv za nešto.
Za usporedbu, tehnički obučen odrasli igrač tek 5% kapaciteta pažnje posvećuje tehnici, dok većinu koristi za promatranje obrane i napada, analizu i odabir strategije. Odrasli igrač bavit će se predviđanjem što će se sljedeće dogoditi i prema tome se postaviti na terenu. Ako mu dođe lopta, on ne mora razmišljati o tome što će s njom, jer je njegova vještina automatizirana. Baš zato jer je 15 godina ranije ¾ vremena razmišljao samo o toj tehnici.
Ima li u tom malom opsegu pažnje kod djeteta koje je na početku sportskog razvoja mjesta za slušanje roditeljskih uputa s tribine, za urlanje trenera ili prisjećanje tatinih uputa prije utakmice? Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga, samo zato jer bi trener tako htio? Ne može.
Djecu uglavnom na bavljenje sportom potiče unutarnja (intrinzična) motivacija. Ona podrazumijeva sudjelovanje radi osobnog zadovoljstva, radi same aktivnosti, a ne vanjske nagrade (pobjeda, novac). Istraživanja pokazuju da djeca sudjeluju u sportu radi uzbuđenja sporta, poboljšanja vještina, samog izvođenja vještina, osobnog postignuća i druženja s prijateljima. Vanjske nagrade ili pobjeda u igri manje su važni i zanimljivi. Tako motivirana djeca usmjerena su na zadatak, a ne na ishod. Ako mi kao treneri ili roditelji (sve češće i mediji) ne interveniramo, mladi sportaši neće procjenjivati svoj nastup kroz rezultat.
Kako mi želimo stvoriti zadovoljne, ali i što uspješnije sportaše, kako će nam ovo pomoći? Ako su djeca prirodno željna napredovanju u sportskim vještinama, neće li najbolji napredak ostvariti tako da potičemo učenje sposobnosti i elemenata za pojedini sport bez naglaska na ishod? Hoće. I zato potičem izostavljanje rezultata iz života početnika u sportu.
Nemoj se zavaravati. Početnik je i dijete koje već 5 godina trenira nogomet, a ima 11 godina. Netko je to dijete puno prerano uključio u pogrešan sport, koji ne može zadovoljiti razvojne potrebe tako malog djeteta. I dijete se zaista dugo bavi tim sportom, ali je s 11 godina, emotivno, kognitivno, tehnički, taktički i tjelesno samo početnik. U nogometu se te kategorije čak nazivaju pravim dječjim imenima, ovisno o regiji, limači, morčići, tići… Dakle, početnici.
Djeca će bez straha od neuspjeha, jako motivirano napredovanjem u okruženju koje potiče razvoj vještina, navika, odnosa najviše napredovati. Ako naglasimo rezultat i zanemarimo učenje vještina, trenutno ćemo možda dobiti rezultat, ali dugoročno ćemo odgojiti manje uspješnog sportaša. Svi suviše ambiciozni roditelji i treneri trebali bi ovo imati na umu.
Postoji vrijeme za učenje i vrijeme na rezultate. Cijelu karijeru odrasli sportaš će provesti u potrazi za rezultatom. Za to ga možemo pripremiti osiguravajući mu najbolje uvjete za učenje ili ga možemo frustrirati pritiskom postignuća od malih nogu, a samim time motoričke i tehničko-taktičke vještine neće biti optimalno usvojene.
Teško je promijeniti neke navike. Teško je trenerima koji to ne osjećaju objasniti da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim trenerima. Njihov rezultat je postignuće u seniorskoj dobi ili čak još više njihov sportski odgoj.
Roditelji, ako pljeskom nagrađujete samo golove i vrednujete pobjede, hendikepirate svojeg malog sportaša koji se trudi i u porazu i koji bez komentara i presude odraslih ne bi znao da je poraz neuspjeh.
Pustite da vaše dijete samo postavlja ciljeve za sebe i napredovat će više nego da mu vi postavljate ciljeve i dajete upute kako će ih ostvariti. Njegujte unutarnju motivaciju vaših malih sportaša kako bi ih dugo zadržali u sportu i kako bi se potrudili ovladati elementima sporta na najbolji način.
Nekada je manje više. I sretnije.
Želim ti reći i da sam ja jako kompetitivan. I radim s ljudima koji teže postizanju velikih ciljeva. Imao sam zadovoljstvo trenirati sportaše koji su ostvarivali najviše moguće rezultate u sportu, a i odrasle ljude koji su bili jako uspješni u svojim poslovnim karijerama. Tako da, nisam ja od popustljivih, mekanih, koji bi djecu stavili pod stakleno zvono. Ne, ne.
Isto tako, nemam problem malom djetetu koje se zavarava i smišlja isprike to reći na djetetu prihvatljiv način i s ciljem otvaranja teme i razgovora o tome. Ne mislim da bi svi trebali dobiti medalje samo zato jer su se pojavili. Selekcija je normalna i ona će se kad-tad dogoditi, u sportu ili u životu. Selekciju ćemo potaknuti mi sami, ili djeca, količinom uloženog truda, odnosom prema obavezama, prema sebi, prema ljudima oko sebe.
Dakle, ne pričam ti ja o jadnoj dječici koju treba štititi. Ako čitaš moje članke, znat ćeš da vjerujem da djeci treba dati odgovornost, da im treba otežati ono što je danas prelagan život, da bi bili uspješniji, sposobniji i samostalniji.
U isto vrijeme je važno da razumiješ da postoji vrijeme za sve. Statistike kažu da do 13 godine 70% djece odustane od bavljenja sportom. Glavni razlog je jer više nije zabavno, a glavni razlog za to je ponašanje trenera i roditelja.
Kod početnika je vrijeme za sudjelovanje i stvaranje odnosa prema sportu, prema obavezama, suigračima, trenerima, teškoćama, uspjesima, neuspjesima. Vrijeme je za poticanje ljubavi prema sportskoj aktivnosti da bi djeca ostala u sportu što duže. Ne nužno kao aktivni sportaši, ali barem kao rekreativci, za svoje zdravlje i zdravlje društva.
To je na prvom mjestu. Jednom kad ti dijete bude senior u reprezentaciji, urlaj s tribine koliko god hoćeš. No, garantiram ti, ako sada kreneš raditi kako treba, niti tada nećeš imati potrebe urlati. Jer ćeš i ti izgraditi svoju sportsku kulturu roditelja u sportu.
