Tipična priča za roditelje mladih sportaša su vikend odlasci na natjecanja. Bez obzira je li natjecanje u istom gradu, susjednom selu ili u nekoliko stotina kilometara udaljenom mjestu, barem jedan roditelj je u pratnji djeteta. Čini mi se da dječja natjecanja neizbježno dolaze s gomilom roditelja u paketu. Čini mi se i da roditelji jako puno toga rade za svog sportaša. Je li to korisno za tvoje dijete?
Tijekom tjedna su treninzi. Dojma sam da danas rijetko koje dijete koristi javni gradski prijevoz. Pješice ne ide više nitko. Umjesto toga, roditelji su taksisti za svoju djecu u poslijepodnevnim i večernjim satima. Ako žive dalje od mjesta treninga, onda provode sate čekajući djecu da završe sa svojim treninzima. Sve u službi djeteta.
Svatko od nas je neodvojiv od konteksta u kojem živi, od poruka koje vidi oko sebe, od učenja koja se događaju opažanjem drugih ljudi. Posebno to vrijedi za djecu, čiji su mozgovi izuzetno neuroplastični i svakodnevno stvaraju veliki broj stanica i veza.
Često smo kao roditelji ubrzani zbog „današnjeg ritma života“ i naglašavamo nedostatak vremena zbog kojeg se moramo brzo i dobro organizirati da bi sve stigli obaviti. Naš djeca to gledaju i uče po modelu.
Ono što ćeš reći svom djetetu, sam sadržaj riječi, puno je manje bitan od onoga što tvoje dijete gleda. Kakvu interakciju imaju supružnici, kako se odnosiš prema poslu, nekim svojim klijentima ili partnerima, kako brineš za sebe, koji su ti prioriteti – sve to dijete opaža i nesvjesno pohranjuje i koristi da bi razvilo svoje poimanje svijeta.
Nedavno mi je logoped pričao kako nikada prije nije bilo ovoliko djece koja imaju problema s mucanjem u ranoj dobi. Tvrdi da gledaju taj užurbani svijet oko sebe i pokušavaju držati korak, ali ne uspijevaju pa je mucanje jedan od načina manifestiranja tog nesklada. Promatranjem ponašanja odraslih koja će pružiti okvir za doživljavanje života, djeca će učiti i prilagoditi svoje ponašanje.
Danas više nego ikada postoji pritisak za izvrsnosti. Djeca jasličke dobi uče strane jezike, osmogodišnjaci imaju dodatne individualne sportske treninge. Napredna matematika, brzo čitanje, radionice za nadarene, provlači se ideja da je dobro napraviti sve to za dijete. Utrka za imaginarnim idealima ne prestaje.
Zvijezde i idoli nam zbog društvenih mreža nikada nisu bile bliže. Možemo zaviriti u njihove dnevne boravke i lako sanjariti o tome kako i našem djetetu možemo omogućiti nezamislivo. Stoga se brinemo da i naše dijete bude što bliže tom idealu, makar uz našu veliku pomoć. Iako to zapravo onda nije postignuće našeg djeteta.
Ono što opažam kao posljedicu je uzimanje samostalnosti djetetu i dirigiranje malim životom više nego je potrebno i korisno. Pod izlikom žurbe malom sportašu ćeš spremiti torbu, pobrinuti se da nije štogod zaboravio, a u isto vrijeme ga ukoriti jer ne misli na svoje stvari. „Vidi kako sada žurimo jer sve moram napraviti za tebe“. Moraš li?
Pod izlikom (ne)sigurnosti odvest ćeš ga pred vrata kluba u kojem trenira, iako bi pješice ili autobusom stigao tamo bez problema i pritom ćeš mu spomenuti da se njih tako nekada nije vozilo. Koju mu poruku šalješ time? Do kad ćeš ga štititi? Hoće li ga mama i tata držati za rukicu dok bude prvi puta ljubio curu?
Pod izlikom praktičnost djetetu ćeš obuti kopačke u autu, iako bi trebalo biti sposobno vezati vezice i brinuti se za ekstra par obuće. Nakon treninga neće niti presvući prljave čarape jer ih ne zna navući, iako ide u osnovnu školu. Nemaš ti vremena to čekati. Pa ionako se danas više nitko ne tušira nakon treninga. Kao da učenje higijene nije dio sportskog odgoja.
Pod izlikom podrške, dijete ćeš pratiti na svakom natjecanju. Iako ima trenera i iako ga sport može učiti brizi za sebe, samostalnosti, svi roditelji to rade pa moraš i ti. Iako padaš s nogu i jedva čekaš vikend, trpaš hranu u prijenosni frižider da maleni ima sve što je potrebno i voziš na još jedan turnir.
Čije je to natjecanje? Tko bi ga trebao doživjeti, izgubiti, pobijediti, pasti, ustati se, udariti se, udariti, plakati, veseliti se, iz njega učiti život?
Vjerujem da tvoje dijete zaslužuju priliku učiti život bez nadzora. Zaslužuje priliku biti kompetentno. Ne trebaju mu tvoja pitanja koja će biti vođena tvojim slikom natjecanja, onoga što tebe zanima.
Njemu je važno bilo nešto sasvim drugo i možeš čuti o tome kada dijete stigne kući. Jednako tako, tvoje dijete ne treba tebe da mu spremiš torbu. Ako nešto zaboravi, drugi put će biti pažljivije. Puno puta sam vidio da se spremanje torbe „jer je mali“, u djetetovoj 18. godini pretvara u spremanje torbe „jer je nesamostalan“.
Ne treba te da ispituješ. Treba te da slušaš. Uspjeh roditelja sportaša je kada dijete započinje razgovor o sportu. Kada dijete ima vlasništvo nad svojim bavljenjem sportom. Kada dijete ima odgovornost i obavezu, iz čega raste sposobnost i samostalnost.
Kapaciteti tvog djeteta su iznimni. Svojim pretjeranim uključivanjem u njegov sportski život uzimaš mu priliku da ih razvije na svoj, osobit način. Predlažem ti da svom djetetu otežaš život koliko je ono spremno. Ne, to ne znači da nećeš biti podrška. Bit ćeš podrška na drugačiji način.
Jer kad mi se javiš i istakneš problem samopouzdanja tvog djeteta na natjecanju, prvo ću te pitati, spremaš li torbu svom djetetu?