Svatko od nas voli neke važne odluke donijeti tako da realno razmisli o svemu i donese racionalnu odluku. Moje iskustvo govori da je realno, racionalno i objektivno samo priča koju si prodajemo da bi se umirili, a naše je ponašanje vođeno našim subjektivnim realnim, što god to značilo.
Danas ću ti reći da su „realno“ i „racionalno“ precijenjeni. Prije svega, nešto poput objektivnog i racionalnog postoji samo jer si mi tako imamo potrebu objasniti funkcioniranje svijeta. Sve što mi doživljavamo, sva naša percepcija, naše ponašanje i osjećaji, ne mogu biti niti objektivni, niti racionalni. Oni su posljedica naših životnih iskustava, doživljenih iz naše perspektive. Posljedica su okolnosti koje su se dogodile samo nama. Odnosa s drugim ljudima koje smo upravo mi gradili. Stoga je svaki naš doživljaj posve osobit i osoban, k tome i subjektivan. Ako je subjektivan, ne može biti niti racionalan. Da, možeš promatrati nešto i onda pažljivo, „bez emocija“ (pokaži mi kako!?) vagati koja je opcija, realno, najbolja. U odluku ponovno su ušla sva tvoja iskustva, sva dosadašnja ponašanja, svi odnosi, sve prijašnje odluke i još štošta. Koliko god važeš, opet donosiš subjektivnu odluku.
U jednom istraživanju su ispitanicima na ekranu pred njima prikazivali crvenu, žutu pa zelenu boju. Zadatak je bio da na pojavu crvene boje ispitanik odluči koju će ruku podignuti, žuto svijetlo je bila priprema i na zeleno je ispitanik morao dignuti baš tu ruku koju je odlučio prije nekoliko trenutaka. Jednostavno zar ne? No, ponekad su na pojavu žutog svijetla voditelji istraživanja zadali mali magnetski puls u jednu od moždanih hemisfera i time uzrokovali refleksno podizanje suprotne ruke. Kada je ruka koju je ispitanik podignuo bila suprotna od one koje je maloprije odlučio podići, o tome je morao izvijestiti voditelja istraživanja. Pritom je našao „racionalno“ objašnjenje, poput toga da je na pojavu crvenog svijetla već odlučio da će zapravo podići suprotnu ruku od one za koju se odlučio. Dakle, iako se podizanje suprotne ruke dogodilo potpuno bez voljne kontrole, ispitanik si je to morao nekako objasniti, (i)racionalno.
Mi imamo potrebu imati odgovore zašto se nekako ponašamo, zašto nešto osjećamo itd. Kad dođeš na neko mjesto gdje ima puno novih, nepoznatih ljudi, netko ti na prvu bude odbojan, bez očitog razloga. Netko drugi ti bude zanimljiv, bez očitog razloga. Onda ćeš taj osjećaj sebi opravdati nekim racionalnim i logičnim znakovima. Odjećom koju netko nosi, držanjem, načinom komunikacije, bilo čime. A uistinu, kako i zašto je došlo do početne reakcije koja je posljedica interakcije na suptilnoj razini i ubiranja mnogih informacija koje putuju nevidljivim kanalima, to ne znaš. Komunikacija se odvija na mnogo suptilnih načina koji su izvan naše svjesne pažnje.
Moje iskustvo je da umjesto da se s punim povjerenjem oslanjaš na racionalno, pokušaj jednako uvjerljivo prihvatiti da je to iluzija. Mi smo emotivna, a ne racionalna bića i našim ponašanjem, razmišljanjem i osjećanjem uglavnom upravljaju nesvjesni procesi. Iste ćemo si pokušati objasniti tako kako je našem svjesnom umu lakše prihvatiti i tako da nam ostane dojam kontrole. Umjesto toga, pokušaj si objasniti svoje djelovanje i percepciju okoline na drugačiji način. Uvaži da postoje mnogi signali koje ne možeš primijetiti, a koji obliku i tvoje ponašanje i percepciju svijeta oko tebe.
Realno, sve je tvoja percepcija. A ona je posve nerealna i subjektivna. S tom idejom možda nećeš dobiti decidirane odgovore, ali ćeš povećati svoje znanje o sebi i svijetu oko tebe.