Tri crtice iz mog života u posljednjih par mjeseci, a tiču se djece u sportu i školi.
U moj ured dolazi gospođa sa svojim sinom, ak ose dobro sjećam 10-godišnjim dečkom koji trenira nogomet. Iz razgovora doznajem da majka snima sve njegove utakmice, da roditelji u grupi imaju svoj Youtube kanal s tim snimkama, da drugi članovi obitelji kući s dečkom analiziraju utakmice. To bi bile osnovne informacije. Ne znam što se dalje događalo jer je to bio naš jedini susret, no bojim se da se snima i dalje i da i dalje neki laik tko je pogledao X nogometnih utakmica na TV-u misli da je stručan podučavati djecu. Kladio bih se da će dijete koje ima takav pritisak, pod izlikom da se to radi u korist djeteta, biti dio statistike onih koji su odustali od ozbiljnog sporta. Podsjeća me to na jednog roditelja koji je svoje 8-godišnje dijete tjerao na gledanje utakmica Lige prvaka, jer ili će se nogometom baviti ozbiljno, ili ne mora uopće. Dijete više nije u sportu.
Poznanik me pita za savjet s kime da ako se ne varam 13-godišnje dijete individualno trenira preko zimskih praznika. U novom (trebalo je biti boljem klubu) igra jako malo i uvjeti su puno lošiji nego je otac očekivao. Želi da kroz individualni trening dijete dobije samopouzdanje i da ojačan na taj način dokaže treneru da nema pravo i izbori se mjesto u timu. Otac kaže da bi to za njega bio najbolji ishod i nudi mi ime kondicijskog trenera za kojeg je dobio preporuku. Nudim savjet kako bi najbolje bilo da praznike što više provede s djetetom, pruži mu podršku za bilo koje probleme koje ima i da uopće ne priča o nogometu. Neće puno dobiti s desetak dana treninga. Sugeriram i da vrati dijete kod prijašnjeg trenera kod kojeg je dijete bilo sretno, jer bez obzira na ime kluba, trener je onaj tko čini razliku. Kaže da će razmisliti i javiti se. Nikad nije.
Poznanici se tuže kako svaki dan muku muče s djecom dok s njima pišu zadaću. Jednostavno im neke stvari ne idu i uopće nemaju interesa. U isto vrijeme, njihova djeca su stručnjaci za mobitel i razne sadržaje na internetu i TV-u. Kažu, moraš ih malo pustit jer je takvo danas vrijeme. Hoće li ta isprika vrijediti kada djeca vrijednosti preuzmu od primitivnog Youtubera? Kada budu imala problema s fokusom, suočavanjem s neuspjehom, nedostatkom socijalnih vještina?
Moje pitanje je hoćemo li više dobiti ako pustimo djecu da sami rješavaju svoje probleme? Dolazi li samopouzdanje od dodatnih aktivnosti, ili od saznanja da si se izborio sam za sebe? Hoću li više napredovati u sportu jer djed sa mnom analizira utakmice, ili zato jer me pustio na miru pa uživam u sportu? Je li razvijanje kritičnosti kod djece prema stvarima koje vide važnije od upravljanja djecom kao daljinskim? je li u redu imati ocjenu koja nije petica? Ulažeš li više vremena u taksiranje djece na sport i strane jezike, dječje rođendane ljudi koje ne poznajemo, postignuća koja nisu važna, nego u kvalitetno obiteljsko vrijeme s tvojim djetetom?
Iako svi to rade i danas je takvo vrijeme, razmisli ako bi mogao djetetu dati više vremena, a manje sadržaja? Razmisli je li manje više?
