Voziš dijete u školu kad pada kiša. Misliš da rješavaš djetetov problem. Rješavaš svoj.
Moglo bi pješice. Moglo bi javnim prijevozom. Ali ta ti je ideja neugodna pa sjedaš u auto. Gledaj, vožnja u školu je sitnica sama po sebi. Samo što nije ostalo na vožnji. Tako je sa svime.
Čim naslutiš nelagodu kod djeteta, uklanjaš je. Svaku nelagodu koju mu danas makneš, dijete plati sutra. S kamatama.
Nije to samo vožnja u školu
Krene od vožnje, ali se ne zaustavi tamo. Dijete ne želi probati nešto novo, ti ga opravdaš. Zadaća je preteška, ti sjedneš i odradiš je s njim do kraja. Prijatelj ga nije zvao na rođendan, ti smisliš zamjenu da mu ne bude krivo. Svaki put ista stvar: naslutiš da bi djetetu moglo biti neugodno i reagiraš prije nego nelagoda uopće stigne.
Pitanje uopće nije možeš li ti to riješiti? Naravno da možeš! Tebi je to sitnica. Pitanje je trebaš li?
Tu kao roditelji uglavnom griješimo. Ako već mogu pomoći, zašto ne bih? Tako se čini ispravno. Zaštititi svoje „mladunče“.
Evo u čemu je stvar. Kad tvom djetetu bude neugodno, neugodno postane i tebi. Vidiš ga kako se mršti, drhti mu glas, odustaje i nešto se u tebi stegne. Na to se nadoveže još nešto. Strah od djetetove reakcije ako mu ne udovoljiš. I strah od tuđih pogleda, jer kakav si ti to roditelj ako tvom djetetu nešto fali? Sve to traži da nelagoda nestane. Najbrži način da nestane tvoja nelagoda je da nestane ona djeteta. Pa kad uklanjaš nelagodu djetetu, dobrim je dijelom uklanjaš sebi. Misliš da smiruješ dijete. Smiruješ sebe.
Ovo je priča o tebi, ne o djetetu
Zato ovo nije priča o djetetu. Priča je o tebi. O tvom strahu i o tvojoj potrebi da zaštitiš dijete, koja često ode predaleko
Pogledaj što previše zaštićenom djetetu zapravo poručuješ. Da je svijet preopasan, što je manje problem. Veći problem je poruka da nema kapaciteta nositi se s njim. I da si ti tu, uvijek, da ga zaštitiš.
Samo nećeš biti uvijek tu. Doći će dan, brže nego što misliš, kad dijete ostane samo pred nečim teškim. Čime će se onda zaštititi? Kojim alatom, kad mu nisi dao nijedan?
Taj alat se ne dobiva na poklon. Gradi se. Gradi se točno tamo gdje ga ti svaki put prekineš. U trenutku kad je djetetu teško, a ono ipak može izdržati. Tako nastaje tolerancija na nelagodu. Tako nastaje tihi osjećaj „ovo mogu sam!”. Ne tako da mu kažeš da može. Tako da to osjeti na svojoj koži.
To se vidi na sitnicama. Jedno dijete izgubi u igrici i baci kontroler, ne može podnijeti da je promašilo. Drugo progunđa, slegne ramenima i krene ispočetka, još odlučnije da će ovaj put pobijediti. Razlika nije u sposobnosti, skrivenom talentu. Razlika je u tome koliko je puta svako od njih moralo nešto teško prebroditi samo.
Jer dijete nije slabo. Sposobno je točno onoliko koliko mu dopustiš. Svaki put kad skočiš na prvi nelagode, oduzmeš mu jedan pokušaj. Jedan manje za nešto što će mu trebati cijeli život.
Paradoks je da štitiš dijete da bi bilo sigurno, a sigurnim ga između ostalog čini upravo ono što mu uskraćuješ: iskustvo da je prošlo kroz nešto teško i da se ništa strašno nije dogodilo.
Štitiš li dijete od opasnosti ili od neugode?
Kod svih živih bića roditeljstvo ima isti cilj. Napraviti dijete sposobnim za samostalan život.
Jedan dio tog posla jest sigurnost. Dijete mora preživjeti. Drugi dio, jednako važan, je izloženost. Sudaranje s teškim dok si ti blizu, da pomogneš kad zatreba.
Negdje je taj prvi dio, sigurnost, postao sam sebi svrha. Štitimo da bismo štitili. Vozimo, nosimo, opravdavamo, gasimo svaku iskru frustracije i to zovemo dobrim roditeljstvom. Mi smo posvećeni i brižni roditelji. Moš’ mislit! Potpuno smo zaboravili poantu.
„U redu”, reći ćeš, „ali nešto zaštite valjda treba?” Treba. Pitanje je razlikuješ li dvije stvari koje stalno brkamo?
Štitiš li dijete od opasnosti ili od neugode?
Kiša nije opasnost. Dijete koje pokisne na putu do škole neće nastradati. Bit će mu neugodno, mokro, gunđat će. To nije prijetnja od koje ga treba spasiti. To je upravo ono što ga gradi. Takvih kiša i tih malih testova ti i dijete imate u vašim životima koliko god želiš.
Test je jednostavan. Zapitaj se, da se izmakneš, bi li dijete bilo u stvarnoj opasnosti, ili bi mu samo bilo neugodno? Ako je odgovor neugoda, to nije zaštita. To je umotavanje u vatu. Stavljanje pod stakleno zvono. Biraj.
I da, svi to rade! To je dio problema, ne opravdanje. Živimo u trenutku u kojem se djetetova nelagoda hitno gasi, umjesto da se kroz nju prolazi. Standard se pomaknuo toliko da ono što je nekad bilo obično odrastanje danas zvuči okrutno.
„Ali moje dijete to stvarno ne može”
Tu je čest prigovor: moje dijete je drukčije. Osjetljivo je, anksiozno, lako se uznemiri. Njemu nelagoda ne treba, njemu treba zaštita.
Razumijem zašto tako misliš. Samo, obrni to. Što ti se dijete čini manje sposobnim, to je vjerojatnije puno puta čulo da ne može. Od tebe, od okoline, od sebe samog. I povjerovalo ti je kao autoritetu, idolu, roditelju.
Dijete koje se lako uznemiri ne treba manje izlaganja. Treba ga manje odjednom. Manji zalogaj nelagode, ali ipak treba grickati, uz tebe blizu. Onda malo veći. Tako se gradi povjerenje u sebe, korak po korak. Ako mu nelagodu potpuno makneš, poručio si mu da si i ti zaključio isto što i ono: da ne može. A to je zadnje što takvo djete treba čuti.
Što zapravo učiš dijete?
Vratimo se na ono što tvojim postupcima dijete čuje. Jer ono čuje, puno jasnije nego što ti misliš.
Svojim postupcima ne učiš dijete da je svijet siguran. Učiš ga da je preslabo da se s tim svijetom suoči.
Svaki put kad mu makneš nelagodu, poručuješ mu jedno: mislim da to ne možeš sam!
Tu je najteži dio. Ti to radiš iz ljubavi. Tako to barem doživljavaš. Ali dijete u tome ne čuje nužno ljubav. Čuje presudu. A presuda glasi: ne vjerujem da si dovoljno sposoban.
Dijete ti vjeruje više nego ikome. Više nego treneru, više nego prijateljima, više nego sebi. Kad mu ti, najvažnija osoba na svijetu, iz dana u dan šalješ tihu poruku da ne može, ono ti povjeruje. Nisu mu to nikad riječima rekao, ali poruka je svejedno takva.
To ne ostaje u djetinjstvu. Dijete koje je naučilo da bez tebe ne može izraste u odraslog čovjeka koji ne vjeruje sebi. Koji prvi sebi traži greške. Koji misli da svi drugi nekako znaju, a on samo glumi. Možda si takvu odraslu osobu već sreo. U zrcalu?
Dijete te čuje. I dijete ti vjeruje.
Hoće li tvoje dijete biti spremno?
Život će ga izložiti problemima i nelagodama. To je sigurno. Pitanje je samo hoće li biti spremno.
Bit će ako si ti danas spreman.
Spreman da gledaš kako mu je teško s nečim što bi ti riješio u minuti. Spreman da ostaneš blizu, ali ne uskočiš. Spreman da podneseš svoju nelagodu dok dijete podnosi svoju. To je teže nego što zvuči. Lakše je riješiti, brže je. Dijete te u tom trenutku voli. Suočiti se sa svojom nelagodom i pustiti dijete da raste je posao za odraslog.
Svaku nelagodu koju mu danas skineš, plaća sutra. A sutra nećeš biti tu da platiš umjesto njega.
