Potrebe nogometnih početnika jako često nisu u skladu s treningom u kojem sudjeluju.
Pretpostavit ću da dijete nisi upisao u školu nogometa da bi vrhunac doživjelo osvajanjem nebitnog turnira s 10 godina. Također, vjerujem da ne bi htio da tvoje dijete već u pubertetu ima krivo držanje, loše prehrambene navike, loš odnos prema obavezama ili još gore, da se već teže ozlijedilo.
Da bi dugo ostalo u sportu (ne nužno nogometu) razvoj tvog djeteta treba dugoročni plan. Tijelo i um djeteta osjete i pamte pogrešnu primjenu opterećenja, trening neadekvatan dobi, nepotreban psihološki pritisak i loše odgojne postupke.
Dugoročni sportski razvoj (Long Term Athletic Development) omogućava pravilan razvoj psihofizičkih sposobnosti i prati djetetov razvoj u kognitivnom, emotivnom i motoričkom smislu. Faze dugoročnog sportskog razvoju su sljedeće:
Aktivni start, do 6. godine
Djeca trebaju sudjelovanje u nestrukturiranoj igri koja uključuje razne tjelesne pokrete. Uče i razvijamo motoričke sposobnosti; brzinu, koordinaciju, snagu, ravnotežu, preciznost i fleksibilnost. Poboljšavaju stav tijela, funkcije mozga i mišića i njihove živčane veze. Uče emotivnu kontrolu i socijalne vještine, izgrađuju samopouzdanje. U ovoj dobi „trening“ ili bolje rečeno igraonica, znači samo zabavu.
Zabavne osnove (FUNdamentals), od 7. do 9. godine
Kroz sudjelovanje u različitim sportovima razvijaju se motoričke sposobnosti djeteta. U ovoj fazi je najveća priliku djelovati na razvoj brzine i koordinacije. Djeca uče pravilne osnovne ljudske pokrete: skakanje, bacanje, kotrljanje, saginjanje, čučanje itd. Aktivnosti postaju strukturirane, no naglasak je i dalje na zabavi. Važno je razviti interes djece prema sportu i treningu i postaviti temelj za kasniji specifični sportski razvoj. Bitno je izbjeći specijalizaciju u jednom sportu i prerano odustajanje od sporta zbog zasićenosti i prevelikih zahtjeva.
Učenje treniranja, od 10. do 12.-13. godine
Ovo je zlatno doba za učenje specifičnih vještina sporta. Djeca koriste pravilno naučene obrasce kretanja da bi pravilno usvajala osnovne vještine specifičnog sporta. Trening je više formaliziran i strukturiran od prethodne faze. Trening je višestruko važniji od natjecanja. Ne postoji specijalizacija igrača po pozicijama, nego svi igraju sve i tako uče razne zahtjeve igre. Prerana specijalizacija je podloga za razvoj ozljeda i izgaranja u sportu te posljedično odustajanja. U rijetkim je sportovima specijalizacija od rane dobi poželjna (npr. gimnastika), no timski sportovi s loptom nisu među njima.
Treniranje zbog treniranja, od 13. do 15.-16. godine
Vještine specifične za sport (tehnika) se usavršavaju i obuka tehnike treba biti kompletirana. Fizički zahtjevi treninga se povećavaju. Ova faza nastupa u različito vrijeme za svako dijete, ovisno o vremenu ulaska u pubertet, godini najvećeg rasta u visinu i brojnih drugih emotivnih, kognitivnih i tjelesnih faktora koji unutar istog godišta djecu mogu razlikovati za 4 godine po biološkoj dobi. Najveći odljev djece iz sporta se odvija tijekom ove faze pa je ona u tom smislu kritična za dugoročni sportski razvoj.
Treniranje zbog natjecanja, od 16. do 19. godine
Opterećenja se približavaju onima koja će sportaši imati u seniorskoj dobi. Usavršavaju se vještine specifične za sport i za poziciju unutar momčadi. Natjecanje postaje „ozbiljno“. Intenzitet i volumen treninga se povećava i važno je obratiti pažnju da dodatne sadržaje: prehranu, oporavak, prevenciju, psihološku pripremu itd. Sportaši na ovoj razini nisu prosjek, već predani i prepoznati talenti koji su izabrali put koji ostali ne mogu slijediti.
Treniranje da bi pobijedili, odrasla dob
Naglasak je na sportskom rezultatu. U ovoj fazi, talentirani sportaši koji su prošli selekciju kroz sve faze razvoja, posvećeni su sportu. Sportaši su dostigli svoj potencijal i sada treniraju kako bi održali natjecateljsku formu na najvišoj razini.
Aktivni cijeli život
U ovu fazu ulazimo u bilo kojem trenutku života. Ne ganjamo nastup na Olimpijadi, ali želimo zdravlje i tjelesnu sposobnost u svojim životima. U ovu fazu ulazimo u jednoj od dvije faze. Ili nakon što smo razvili tjelesnu pismenost i naučili trenirati, ili nakon što smo ostvarili uspjeh u aktivnoj sportskoj karijeri.
I što sad to znači?
Prečesto se događa da „treneri“ male djece oponašaju programe treniranje koje su sami prolazili u seniorskom nogometu. Cilj je rezultat i osobna promocija pod svaku cijenu, a rad s najmanjom djecom je samo usputna stepenica prema radu u „pravom“ nogometu. Iako većina neće nikada završiti u radu sa seniorima zbog toga jer njihov autoritet neznanja može proći samo kod djece. Nažalost. Suviše specifičan trening je podređen ostvarivanju rezultata sada, na štetu dugoročnog razvoja. Višestrani trening je podređen dugoročnom, pravilnom razvoju i ostvarivanju najboljih rezultata u odrasloj dobi, „na štetu“ rezultata sada.
U jednom slučaju stvaramo zdravu bazu, temelje za skladan razvoj, naši su zahtjevi u skladu s mentalnim i emotivnim potrebama djece. U drugom slučaju, imamo uski razvoj mišića i njihovih funkcija, poremećene socijalne odnose, negativan utjecaj na emocije, motivaciju i u najgorem slučaju, kao kombinaciju navedenih faktora – ozljede.
Rana specijalizacija donosi puno toga. Kada je netko s 8 godina „rođeni napadač“ on brzo napreduje, Vrlo rano u svom životu postiže nadprosječnu izvedbu. Također, ima veliku šansu „izgorjeti“ prije nego što dosegne odraslu dob, biti nedosljedan u svojim nastupima, imati varijabilnu i nedovoljnu motivaciju te biti podložan ozljedama. Ipak, uvijek će vam ostati pehar za najboljeg strijelca na turniru uzrasta do 10 godina i priča što je moglo biti.
A što bi htio da iz ovoga zapamtiš?
Tvoje razigrano dijete s 4, 5 ili 6 godina ne bi trebalo trenirati nogomet. Makar bilo rođeni nogometaš (što god to znači).
Za najmlađe polaznike škole nogometa barem 50% treninga ne bi trebalo imati uključene elemente nogometa. Prije nego što dobiju zadatak ovladati tim neposlušnim okruglim predmetom koji im smeta jer još ne znaju niti trčati, trebali bi usvajati pravilne obrasce kretanja, raditi na ispravnom stavu tijela i stvoriti uvjete da njihovo tijelo i um uopće mogu sudjelovati u organiziranom (i specijaliziranom) nogometnom treningu.
Istraživanja kažu da dijete ima potrebu družiti se, usvajati nove vještine, zabaviti se i tek na kraju natjecati se (ne pobijediti). Iskustvo mi govori da treneri i roditelji prečesto imaju potrebu pobijediti. Treneri početnika u nogometu moraju biti svjesni da rade u korist djece i da će njihov rad donijeti natjecateljsku prednost nekom drugom treneru za 5 ili 10 godina. Nema instant rezultata. Nema hrane za ego. Učenje, dijeljenje, prilagođavanje, to bi morala biti njihova stvarnost.
Dječja pobjeda se ne mjeri na semaforu. Mjeri se u sportskim navikama, u sportskoj kulturi, u odnosu djece prema svim drugim sudionicima u sportu i u njihovom odnosu prema radu. Daj sve od sebe, potrudi se najviše što možeš. Pogriješi, promijeni, nauči, rasti.
Dopusti djetetu da griješi, mijenja se, uči i raste. Dijete ima svoj tempo rasta i razvoja koji nije nužno u skladu s našim očekivanjima. Jedino na što stvarno mogu utjecati je razina uloženog truda. Pobjednici su ako se trude najviše što mogu jer tada napreduju, imaju šanse usvojiti zdrave navike i oblikovati se kao sportaši za cijeli život. Pobjednički mentalitet se ne stvara pobjedama, već navikama i životnom filozofijom koje s vremenom donose rezultat.
