Slika prva: Nedavno sam upoznao građevinara koji je potom izvodio neke manje radove na kući u kojoj živim. Nakon što je sve završilo našli smo se u razgovoru u kojem je spomenuo da je proveo zadnja dva tjedna kod sestre, kojoj je nešto gradio i da je bilo hitno. Kaže da nisu toliko vremena proveli zajedno od djetinjstva, iako ga ona često zove u posjetu, a i ne žive toliko daleko. Zajedno smo se zapitali zašto se gotovo nikada ne vide, iako su u dobrim odnosima, iako im je sada bilo lijepo, iako bi mogli vidjeti se češće. Pitao sam ga, sad kad znamo da je pogrešno ne pronaći vrijeme, što ćeš sutra napraviti? „Pa opet isto kao i do sada“, bez dvojbe je uzvratio. Dakle, ništa se neće promijeniti. Ostat će tako blizu, a tako daleko. Nije mi jasno.
Slika druga: Kolega trener se vratio iz Benina (Afrika), gdje je držao edukacije. Priča mi o Beninu tako da mi kaže da ako je 1-10, broj jedan samo biti živ, onda ljudi u Beninu žive na 2-3. Priča o dječici poput mojih curica koje nose preteške kanistre benzina da bi ulile gorivo u tvoj auto. Jako im je teško. Ali se smiju. Priča mi o raspravama, o bijedi, o neizvjesnosti, o ljudima koji spavaju pod nebom, ali uvijek o ljudima koji se smiju. Vraća se na skalu 1-10. Kaže on da smo mi (neki prosječni „mi“ kojima djeca ni blizu ne nose preteške kanistre benzina da bi preživjela) na 8 i stalno smo nezadovoljni zbog ona dva broja koja nam fale. Dok su ljudi koje je vidio u Beninu sretni zbog svoja 2 ili 3, jer moglo bi biti gore. Osjećam da je ovo naše pogrešno, ali ne znam baš kako to promijeniti. Nije mi jasno.
Slika treća: Čini mi se da se prerijetko i premalo kvalitetno viđam s prijateljima i obitelji. Samo ja i ja kao obiteljska zajednica. Čini mi se da svi oko mene imaju istu priču po tom pitanju. Kažem ponekad prijateljima kako mi nedostaje bolje vrijeme provedeno zajedno. Postali smo razdvojeni. Palo mi je na pamet da kada su moji roditelji gradili kuću, 80-ih, jako često su mnogi njihovi prijatelji i rodbina proveli dane i vikende na gradilištu, pomagali su. Osjetili su njihovu radost i bol. Osjetili su koliko im je teško ili dobro. Osjetili su njihove emocije barem malo kao svoje. Morali su prepoznati njihove emocije, učili su iz njih, razvijali međusobnu empatiju i uzajamno se pomagali. Ne tako davno i sam sam gradio kuću. Radila je firma, prijatelji su u rijetkom trenucima kada smo se vidjeli čuli o problemima s izvođačima, s kreditima, s nervozom. Međutim, nisu sudjelovali kao ljudi nekad. Imali su neke svoje priče od kojih sam ja bio jednako odvojen. Nismo imali jednaku empatiju. Deklarativno jesmo, ali je nismo doživjeli. A trebali bi biti jako bliski. Nije mi jasno. I neki moji prijatelji su gradili kuću. Ja sam bio jednako daleko.
Ima tih slika još puno u mom i u tvom životu. I svi smo za njih podjednako krivi. Ne provodimo kvalitetno vrijeme zajedno. Ne smijemo se. Ne čujemo se. Ne razumijemo se. Nedostaje nam empatija i toplina. Daleko smo, iako blizu. U nekoj grupi na pametnom telefonu, umjesto za stolom. Na nekoj društvenoj mreži, umjesto na zajedničkom vikendu. Imamo svo vrijeme svijeta, a nemamo vremena. Kad smo zajedno bude nam lijepo. I onda opet nismo zajedno. Žurimo. I ja žurim. Ne znam gdje. Nije mi jasno. Nervozni smo. Razumiješ li zašto?
Ne trebam biti psiholog da bih pisao ove retke. Da sam sociolog, mislim da mi ništa više ne bi bilo jasno. Mislim da samo treba biti čovjek. Onaj kojeg će zanimati kako si. Koji će ti pomoći graditi kuću. Koji će napraviti nasumičnu lijepu gestu samo zato jer može. Kojemu je raspored manje bitan od onoga što vidi, čuje i osjeća. Koji će biti čovjeku čovjek. Ja sam podjednako kriv i zaslužan za ovo o čemu pišem, kao i ti. Ne zanimaju me uzroci jer nas uopće neće dovesti bliže promjeni. Zanimaju me rješenja. Zanima me zajednički obrok i smijeh. Da ne gledaš na mobitel, niti na sat. Da budemo važniji od „obaveza“. Da zamijenimo brojke emocijama. Siguran sam da ćemo tada biti sretniji, zadovoljniji. Jer, nije mi jasno.
I nemam baš odgovore. Imam pitanja. Ne tražim suosjećanje. Tražim rješenja. Možeš li mi pomoći?
