Gotovo je nemoguće da su te u posljednjih nekoliko tjedana zaobišli članci o obiteljskom zlostavljanju za koje se tereti bivši rukometni reprezentativac. Nije mi prihvatljivo komentirati specifičan slučaj zlostavljanja jer sam kao i ti o svemu saznao iz medija. Nemam uvid u živote aktera priče, ne poznajem ljude, ne poznajem okolinu u kojoj žive i zaključivanje na temelju par novinskih natpisa je igranje igre u kojoj ćemo sigurno pogriješiti sa zaključcima, samo je pitanje koliko.
Želim iskoristiti ovu priliku da sebe, tebe, sve koji će prepoznati potrebu da se o tome priča, pitam kako se nešto takvo moglo dogoditi i svih iznenaditi? Što god se sad dogodi, bit će to krpanje nečega što se moglo (moralo?) prevenirati. Ciljam na potpuni nedostatak (sustava) podrške sportašima u pripremi za završetak karijere i nakon završetka karijere. Ta je faza života sportaša, nakon prelaska iz juniora u seniore, najstresnija u cijeloj karijeri!
Zamisli, imaš oko 35 godina i na neki način si završio svoj radni vijek! Zapravo ulaziš u najbolje godine života, ako se odmaknemo od sporta, jer iza sebe imaš životno iskustvo, trebao bi biti zrela odrasla osoba, možda imaš obitelj i mrežu prijatelja, možda si i zaradio dovoljno da si osiguraš mirni prijelaz u novo životno razdoblje.
Svi koji su ovdje pomislili, „da ja imam milijune na računu s 35, ne bi više imao brige u životu“, fuj, odrasti, ne ide to tako! Nikoga još veliki novac nije izvukao iz stvarnih problema koji se odnose na psihičko zdravlje. Svijet je pun depresivnih vrhunskih sportaša, milijunaša ovisnika, razorenih bogatih obitelji, uspješnih poduzetnika koji su životno besciljni i strah ih je novog dana. Ovo neću dodatno elaborirati, jer statistika o povezanosti novca i zadovoljstva životom ima dovoljno online, a i zdrav razum je mnogima još uvijek dostupan.
Dakle, podrška sportašima koji pripremaju kraj karijere i koji su završili karijeru. Tipičan vrhunski sportaš kakav je lik s početka priče svakako bio, zbog karijere živi po pripremama, hotelima, putovanjima, dvoranama, igralištima, drugim zemljama. Budući da blisko poznajem dovoljni takvih ljudi, mogu reći da zvuči zabavno i nije baš da je rad u rudniku, oko toga ćemo se složiti, ali nije niti samo med i mlijeko. Posebno ako imaš obitelj koja s tobom prolazi sva ta putovanja, živote u drugim zemljama, vrtiće i škole na stranim jezicima, nestalne prijatelje, razdvojenost.
Svjesnost o tome da karijera sportaša traje kratko i da postoji mali vremenski prozor u kojem se sportaš može ostvariti i zaraditi za život, uglavnom ne dovodi u pitanje ako je ta žrtva opravdana. Treniraš, igraš, liječiš ozljede, fizioterapeut te dira češće od supruge, imaš malu ulogu u kućanstvu, prije svega zato jer te često nema. Opet, nije rad u rudniku, ali nije niti „normalan“ život.
Uloga vrhunskog sportaša je vrlo javna. Redovito si na TV-u, u današnje vrijeme gotovo sigurno na društvenim mrežama, prepoznaju te u gradu u kojem igraš, dobivaš puno pohvala i kritika, kako god se osjećaju anonimni ratnici za tipkovnicom ili novinari lokalnog portala koji se nikad nisu bavili sportom. Tvoja obitelj prati komentare o tebi, sa svime dobrim i lošim što s time dolazi. Ta javna uloga je često uloga obožavanog čovjeka, idola. Činiš stvari koje drugi ne mogu, potezom ljevice obraduješ cijelu dvoranu, grad u kojem živiš. No, opet moraš doći kući u neko doba noći, nakon utakmice i obaveza prema sponzorima i klupske večere i TV obaveza i spustiti se (ili dignuti, ha?) na razinu supruga i oca.
Tu ne samo da nisi zvijezda, nego u trenucima kada završavaš karijeru i kada se tvoja rutina mijenja, mijenja se i rutina tvoje obitelji i možeš početi smetati. Ulazite u neku svoju kuću ili stan iz snova, u gradu u kojem ste htjeli živjeti. Više nemaš obaveza koje dolaze „sutra“ i radujete se neposrednoj budućnosti. Međutim, dok si ti bio na pripremama, na operaciji, na rehabilitaciji, na terapiji, na treningu, na putovanju, u izlasku, obitelj je stvorila svoja pravila i svoj poželjan način funkcioniranja. I u svim tim aktivnostima, navikao si na red, raspored, hijerarhiju. Kući je kaos. Onaj klasični. Prati se dječja rutina, koja ovisi o mnogočemu, prilagodba je važnija od reda, jer s malenim bićima red ima svoje granice. Dođeš u situaciju da se sudaraš s ljudima koje najviše voliš i smetate si, imate drugačije potrebe i morate se ponovno upoznati. A ti imaš 35, djeca su već krenula u školu i imaju svoje ideje o životu. Nitko te na to nije pripremio.
Nema više ni tjednog obožavanja tvog lika i djela. Ne podižeš ljude na noge, ne daješ intervjue. Ono zbog čega si percipirao svoju vrijednost, nestalo je kao nožem odrezano. Moraš se ponovno stvoriti u nekoj drugoj ulozi ili drugim ulogama. A sve je došlo tako naglo jer se za to nisi pripremio. Trebalo je biti lako, užitak! Ali nitko ti nije rekao, nitko te nije pripremio da je završetak karijere jedna od većih prijetnji tvom životu. Najzad, prestaješ zarađivati ili ako si pametno uložio, prestaješ zarađivati onoliko na koliko si naviknut.
Vratit ću se na početak i reći da nemam pojma je li ovo na bilo koji način povezano s ljudima koji su u zadnje vrijeme u vijestima. I reći ću ti kako ja to želim povezati.
Nakon što se dogodilo što se dogodilo s bivšim vrhunskim sportašem i reprezentativcem i njegovom obitelji i sad će se mediji, sudovi i dobronamjernici baviti posljedicama toga, ja bih se bavio uzrocima. Opet, u osobne razloge ne mogu ulaziti, ali na razini koncepta podrške bivšem vrhunskom sportašu koji je kao takav u povećanom riziku od ovisnosti i raznih psihičkih bolesti, o tome želim pričati. Jer i njegova je obitelj u riziku i nepostojanje sustava podrške ošteti će i već je oštetilo stotine ljudi, sportaša i onih oko njih.
Kako dopustimo, kao društvo, odbori (npr. Olimpijski), savezi (npr. rukometni, ali ne samo taj), klubovi, suigrači i prijatelji, da ne znamo ili nas ne zanima što se događa s bivšim vrhunskim sportašem? Naravno, trebalo bi nas zanima što se događa sa svakom osobom, u idealnom svijetu, ali daj me prati za potrebu ove teme gdje se fokusiram na bivše profesionalne sportaše.
Ovo je izjava jednog od suigrača u jednom od medija: „Ne znam što se to događa. Bili smo cimeri i on mi je jako dobar prijatelj. Jasno da je za sportaša i bilo kojeg čovjeka općenito nasilje prema ženama neprihvatljivo, no ne bih htio previše komentirati jer znam samo ono što sam pročitao u medijima. Ne bih se htio miješati. Ako je istina, nije u redu, ali on će meni ostati u svjetlu u kakvom ga poznajem, pravi sportaš i reprezentativac. Naravno, sudovi i policija trebaju rasvijetliti činjenice. Ja samo znam B…. kao rukometaša, i to je sve.“ Naglašavam da nikako ne osuđujem bivšeg cimera i jako dobrog prijatelja. On samo živi u društvu koje je postavilo pravila da nakon završetka karijere, osim slučajno i individualno, prestajemo brinuti jedni za druge! Slične izjave su u medijima od svih bivših trenera i igrača. Klubovi, savezi i odbori nisu niti spomenuli ovaj događaj s pozivom na neku edukaciju, suradnju, promjenu UZROKA, a ne kontrolu posljedica. Štoviše, izjava (a možda nepotpuno i netočno objavljena) predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora u medijima je: „Osuđujemo i ne toleriramo svako nasilje prema ženama, svejedno je li nasilnik sportaš ili pekar.“ Ja niti tu izjavu ne osuđujem jer se ne prepoznaje problem. A imamo problem.
Moje pitanje je što smo i ste napravili da vrhunski sportaši dobiju pomoć prilikom završavanja karijere i planiranja života koji se za većinu okreće naglavačke na pragu zrele dobi? Zar ćemo se baviti izjavama susjeda koji su zgroženi, slijepi, ili zabrinuti, ili ovo, ili ono? Hoćemo li čačkati prema već traumatiziranoj obitelji da bi imali bolji naslov? Mogli bi se umjesto toga pobrinuti educirati sve sportaše i sportašice o tome koliko su zapravo više izloženi raznim psihičkim problemima u odnosu na opću populaciju. Mogli bi o tome educirati njihove obitelji, medije. Edukacija donosi razumijevanje, ono donosi empatiju, ona mijenja odnose i gradi zajednicu, obiteljski ili društvenu.
Ako netko tko je donedavno bio primjer mladima sada ne izgleda sportski i ima 20 kilograma viška, ako kući ima arsenal oružja koji bi zadovoljio potrebe jačeg akcijskog filma, ako ima prijave za nanošenje tjelesnih ozljeda, ako iza sebe ima rastavu braka, koliko nam stresnih situacija i crvenih zastava treba da zaključimo da tom čovjeku treba pomoći? Znamo da živimo u svijetu gdje muškarci puno manje od žena traže pomoć psihologa jer ih kultura u kojoj žive uvjetuje u tome smjeru („dečki ne plaču“). Znamo da je sport „uber-testoteronska“ sredina gdje je pokazivanje takvih slabosti tabu, posebno u našoj kulturi koja je iznadprosječno konzervativna prema muškarčini, sportašu, frajerčini, koji treba pomoć. Pazi piz..! ne kažem da je to čovjek s početka priče. Samo kažem.
Idemo do rješenja. Završetkom nekog studija postajete alumni. Kod nas niti te akademske zajednice uglavnom ne funkcioniraju i postoje samo kao popis imena, a ne popis aktivnosti. Zamislimo onda pojam alumni sporta. Bio si u reprezentaciji, ili si po nekom drugom kriteriju bio vrhunski sportaš. Živio si život pod pritiskom postignuća iz tjedna u tjedan i s približavanjem kraja karijere i njezinim završetkom u tvoj život dolazi šok. Inače si bio anksiozan, imao tremu, znao biti depresivan, strahovao da će ti sljedeća ozljeda završiti karijeru i sada dolaziš u ranije opisane okolnosti za koje, ako se nisi pripremio, bit ćeš u problemu. I svi oko tebe.
Dakle, smislili smo kriterij po kojem si alumni sporta. Makar za reprezentativce, koji su predstavljali državu, u nekom trenutku bili najboljih 7, 11 ili 25 u državi u nečemu. Hej! To je velika stvar! A onda svaki savez i liga mogu isto napraviti za sportaše i sportašice koji su bili dio njihovog profesionalnog djelovanja. Onda za sve sportaše i sportašice koji se približavaju kraju karijere napraviš obavezno prisustvovanje, recimo vikend seminaru. Ili u mom idealnom svijetu, educiraš ih više i duže. Na tim edukacija će stručne osobe upoznati sportaše s tipičnim problemima završetka karijere koje možda već osjećaju, ali si ne mogu priznati, ili nemaju kome reći i ih ne prepoznaju. Možemo imati svjedočanstva bivših profesionalaca koji su zalutali u alkohol, kocku, drogu, imali obiteljske probleme i poslovne neuspjehe. Možemo educirati o mogućnostima ulaganja, recimo. Možemo uspostaviti redovite kontakte sa psihologom koji može pomoći u prilagodbi na novi život i pratiti mentalno zdravlje sportaša i njihovih obitelji. Možemo ostati povezani kao bivši cimeri i prijatelji na način da znamo da imamo podršku. Možemo puno, ne radimo ništa.
Najvažnije, cijela ova priča je zdravija i košta manje od zolje i automatskog oružja, od uništene obitelji, od sudskog procesa i zatvorske kazne, od alkoholiziranja i drogiranja, od kockanja, razvoda braka, zlostavljanja, nesretnog života. Svaki od sportaša koji završava karijeru, siguran sam, rado bi ostao u sustavu podrške kakvu je imao u svlačionici i rado bi bio podrška ljudima s kojima je dijelio svlačionicu.
Živimo u okolini u kojoj su u online medijima „legende“ bivši ili aktualni sportaši koji se ubijaju alkoholom i kockom i žive neuredan život bez perspektive. Posuđuju novac i javni su pajaci. Pa kad se autom u sitne sate pijani zabiju u benzinsku, većina komentara je „bravo lave“! I tog lava i onog koji to piše moramo educirati. Jer kad sutra taj lav pijan pokupi tvoje dijete autom ili prebije tvoje dijete u noćnom izlasku, što onda?
Nisu bivši vrhunski sportaši ugrožena sorta. Ali odrastaju i žive u posebnim okolnostima. A ti i ja želimo čitati u medijima kako su obnovili svoj matični klub, kako su donirali za humanitarne organizacije, kako su vlasnici uspješnih biznisa, kako su odgojili zdravu djecu, kako su pokrenuli zaklade, kako su spasili život suigraču koji je skoro dospio na naslovnicu zbog krivih razloga.
