Ako pratiš trendove u sportu u Americi i u zapadnoj Europi, možeš vidjeti što dolazi kod nas s vremenskim odmakom od 5, 10 ili više godina. Sportska psihologija je ono o čemu se sve više priča.
Zašto sportska psihologija?
Meni se čini da smo fizički blizu granica napora koje čovjekovo tijelo može podnijeti. Ako će netko u budućnosti puno brže trčati, puno više skakati, biti puno jači ili izdržljiviji, to nam u ovom trenutku nije zamislivo. Ako se i dogodi, pitanje je hoće li to biti stvar pojedinca, ili sustavno poboljšanje koje će doživjeti cijeli sport.
Tehnički i taktički više nema tajni. Sve su utakmice vidljive na televiziji, svi mogu skautirati svakoga, oprema je dostupnija nego ikada. Poznati i manje poznati treneri drže tečajeve, stručnjaci su više umreženi nego ikada do sada. Više nemamo problem pristupa informacijama, nego primjene informacija.
Što se tiče psihologije u sportu, prostor za napredak i razvoj je ogroman. U odnosu na količinu drugih specijalista u sportskoj pripremi (liječnici, fizioterapeuti, kondicijski treneri, analitičari, treneri za tehniku…), sportskih psihologa ima jako malo. No, sve se više prepoznaje važnost psihološke pripreme za vrhunsku izvedbu, za trajanje sportaša i za suočavanje sa zahtjevnim trenucima u karijeri. Pri tome ističem prijelaz iz juniorskog u seniorski sport, prijelaz u sportsku mirovinu te povratak nakon ozljede.
Narodna mudrost
Bolje trenerske edukacije nedvojbeno će u svom programu imati istaknutu psihološku pripremu sportaša. Uz kondicijski, tehnički i taktički trening, kažu, trebali bi uključiti psihološku pripremu. Važnost psihološke pripreme sve više se ističe u sportskim krugovima u Hrvatskoj. Izbornici i treneri često spominju pojmove poput psihološke stabilnosti, koncentracije, motivacije, opuštenosti, pokazivanja karaktera…
No, kako stručnjaci, tako i laici, navijači, komentiraju psihološku pripremu post festum. Rijetko tko unaprijed ima ideju kako voditi proces psihološke pripreme, kako birati određene metode i postupke, kako stvoriti okruženje koje će nam s psihološke strane dati ono što želimo u sportskoj izvedbi. Reaktivni smo, a ne proaktivni.
Već desetljećima naši su sportaši, iz tako male zemlje, uspješni u mnogim sportovima. Često smo u europskom i svjetskom vrhu. Čas skijanje ili tenis, čas vaterpolo, nogomet ili rukomet. Bez velikih ulaganja, bez infrastrukture, bez sportskih škola i akademija, bez trenerskih timova. Nakon nekog uspjeha, komentatori i stručnjaci će zaključiti da smo pokazali mentalnu snagu. Kao što bi nakon neuspjeha rekli da nam je te nedostajalo. Kako i zašto, ne zna se.
No, kad mnogi uspijevaju već i ovako, čemu onda priča o sportskoj psihologiji? Očito mnogi uspijevaju i bez nje. Pa naravno! Želim doprinijeti tom načinu razmišljanja. Evo razloga zašto tebi i sportašima koje znaš, ne treba sportski psiholog!
Nisi lud! Krenuo sam od najvažnijeg. Moramo znati tko je tu lud! Iako psiholog nije liječnik, ne propisuje lijekove i ne radi (samo) s bolesnim ljudima, ti nisi lud da ideš kod sportskog psihologa. Ne trebaš biti mudar da znaš da onom koji ide kod psihologa nisu sve na broju. Zapravo, tu gdje ti živiš nitko ne ide kod psihologa. To se rješava na drugi način. Nisi p….!
Što će ljudi reći? Važna je stvar što će drugi misliti o tebi. Napokon, treniraš radi drugih, ne radi sebe. Kad propustiš priliku koju imaš u karijeri, ti „drugi“ će sigurno biti tu da ti pomognu jer su tako važni. Zamisli da netko sazna da ideš kod psihologa?! Svi bi sigurno upirali prstom u tebe. Pa, kad ti je već stalo što drugi misle, bilo bi ti neugodno. Bolje je trpjeti u sebi.
A tek tvoji suigrači i prijatelji? Gdje bi bio kraj zafrkanciji. Nemoj ni pomisliti da bi ti pružili podršku i da bi tako napredovao i pomogao sebi i njima. Samo kad pomisliš na reakcije, jasno je da je bolje ne ići kod psihologa. S druge strane, mogao bi se okružiti ljudima koju bi poticajno djelovali na tvoj razvoj, koji bi zajedno s tobom napredovali. Možda bi te onda netko od njih zatražio broj tog tipa s kojim radiš, jer bi i oni htjeli biti bolji.
Tebi to u biti ne treba. Mislim da ne. Nema veze što vrhunski sportaš i klubovi u inozemstvu koriste usluge sportskih psihologa. Nije još vrijeme za to kod nas. Oni su vrhunski, sigurno su pod pritiskom pa im to i treba. Ti to još uvijek možeš sam riješitil. S druge strane, možda su vrhunski upravo zato što imaju tim u koji je uključen psiholog?
Da, ali kako ćeš to reći roditeljima? Dolaziš iz tradicionalne obitelji u kojoj se stvari rješavaju na drugi način. Sramota te. To znači da nisi dovoljno čvrst. Možda su priče o tome kako ste vi mladi danas preosjetljivi istinite. Na tebi je da očvrsneš. Sam.
Preskupo je. Individualni satovi koštaju. Realno, psiholog nije puno ili uopće skuplji od trenera u fitness centru što se tiče individualnog rada. Nije skuplji ni od kondicijskog trenera s kojim si radio na pripremama i u kojeg si uložio. Ali, opet je skup. Individualni rad je rad s najvećom vrijednosti, gdje puno dobivaš, ali ne znaš vrijedi li to toliko?
Možda bi mogao to izvući da se stvarno posvetiš sportu i da uštediš na nekoj drugoj strani. Kad gledaš koliko potrošiš kad otiđeš van, na odjeću ili tetovaže, u biti mogao bi ti to. A bacio si novce i na neke bezvezne online tečajeve. I na neke knjige koje nisi skužio. Gubiš i puno vremena gledajući motivacijske govore na Youtubu, što ti baš i ne pomaže. Troši te to emotivno.
Da ne kažem kako je to besplatna investicija ako ti pomogne da ostvariš sportski uspjeh. Besplatna? Pa da! Zamisli da si uložio u rad sa psihologom neki iznos novca. I ništa drugo nisi promijenio. I recimo da zbog toga bolje treniraš i igraš. I otvore ti se prilike na račun toga. Nije li tako taj dodatan rad za tebe bio besplatan? I još ti je dao neke trajne vještine koje ćeš koristiti zauvijek.
Ali još ćeš razmislit.
Ne znaš što sportski psiholog uopće radi. Sigurno ćeš morati ležati na kauču i slušati priču o tome kako nisi dobar. Odgovarati na puno osobnih pitanja i to nije ugodno. Sigurno ćeš ispasti slabić i onda ćeš morati zauvijek odlaziti kod psihologa samo da bi bio normalan. Možda te potajno hipnotizira i onda ćeš u potpunosti izgubiti kontrolu nad sobom.
Uostalom, kako ti može pomoći pričanje o svojim problemima? Nije ti posve jasno. Doduše, nakon prve ozljede nije ti bilo kasno što se događa s tvojim ligamentima i mišićima pa ti je fizioterapeut objasnio i sada znaš što ti je raditi. Moguće je da će ti netko tko razumije sport i psihologiju olakšati razumijevanje sportske psihologije. Hmmm.
Nije ugodno. Pričati s neznancem o svojim problemima koje on sigurno još nije čuo i koji se događaju samo tebi je strašno. Možda ispadneš nesposoban. Mislit će da je to o čemu pričaš glupo. Ali opet, nije ugodno biti prestrašen uoči natjecanja i stalno gubiti koncentraciju na beznačajne stvari. Još se moraš paziti da drugi ne vide kako si prestrašen. Da bar možeš s nekime popričati o tome!
Daj da ti kažem da većina ljudi koja dođe kod psihologa misli da su jedini s tim problemom koji ih muči. Ili da je njihov problem najveći i pitaju se ima li im pomoći? Ili misle da je njihov problem „glup“. No, psiholog je vjerojatno sve te probleme već čuo. I mnogima je pomogao. Istina je da nas svih muče slične stvari. Nama se čine i jesu velike i neugodne, ali uglavnom možemo napraviti promjenu koju trebaš.
Ako drugi mogu bez sportskog psihologa, možeš i ti. Naravno. Ako gomila ljudi igra Ligu prvaka u raznim sportovima, možeš i ti. Ako trče ili plivaju na granici ljudskih mogućnosti, možeš i ti. To je tako jednostavno. A misliš li da znaš što se njima događa u glavi? Jesi li svjestan koliko vrhunskih sportaša ima psihičke probleme i svakodnevno radi na njima?
Gledati druge izvana, bez uvida u njihovo funkcioniranje, izrazito je nespretno i nezahvalno. Ti ne znaš koliko je samopouzdanja, a koliko straha u nekom sportašu. Ne znaš je li netko nešto napravio zbog toga jer je bio psihološki jak, ili unatoč tome što nije?
Dat ću ti primjer. U svojoj autobiografiji, Andre Agassija opisuje finale Wimbledona s Goranom 1992. Kaže da je spreman predati meč, da zna da ne može pobijediti, da Goran samo treba ubaciti lopticu u teren i da će on pogriješiti. Opisuje jako crno stanje u svojoj glavi. Onda svjedoči Goranovim duplim greškama i pita se „je li moguće da je netko usran više od mene“? I osvoji Wimbledon.
Pazi, dva vrhunska sportaša u finalu najvećeg turnira na svijetu! Da, mogli su i bili su bez sportskog psihologa. Pitanje je jesu li mogli bolje? Pitanje je možeš li i ti bolje? Ili ćeš se u ključnim trenucima nadati da je onaj drugi više usran od tebe.
Suigraču se nije svidjelo. Inače ste uvijek voljeli iste trenere i isti tip treninga, imate istu ličnost, u svemu funkcionirate jednako. Volite istu zafrkanciju, iste filmove, slušate istu glazbu. Čak pijete vitamine istog proizvođača. Nemoguće je da nešto što njemu nije sjelo, tebi pomogne.
Ovo gore su gluposti, kužiš? Svi smo mi različiti. Različiti smo danas u odnosu na jučer. Nemamo iste potrebe, nismo na nešto spremni u istom trenutku. Iskustvo nekog drugog može biti dobro da te usmjeri, ali može biti samo uvod u odnos koji ćeš sam stvarati sa psihologom.
I psiholozi su različiti. Naći psihologa je na neki način slično kao naći curu ili dečka. Nešto mora kliknuti. Važno je da osjetiš razumijevanje, poštovanje, da na neki način „pričate istim jezikom“ i vjerujete si. U redu je probati s nekim i zaključiti da to nije to. To ne znači da svi psiholozi na valjaju. Sam ose niste našli. Kao što se ne nađeš sa svakim trenerom.
Imaš menadžera. Ili roditelje. Eh da, menadžeri. I roditelji. Oni se brinu za tvoju karijeru. Svaki na svoj način. Neki menadžeri imaju dobru namjeru. I velika većina roditelja. Neki znaju prepoznati kada ne mogu pomoći i prepuste to stručnjacima. Neki se upliću previše. Neki misle da znaju kad ne znaju. Neki se ne mogu prestati miješati samo da bi bili ili ostali važni. Neki su ljuti na tebe.
Svatko ima ulogu u životu sportaša. Uloga bi trebala biti jasno definirana tako da najbolje moguće pomogne razvoju sportaša. Nije slučajno da su iznimno rijetki primjeri kada su sportašima roditelji dobri treneri ili menadžeri. Još su puno rjeđi primjeri kada su sportašima menadžeri dobri psiholozi. Iako se igraju psihologa i trenera. Da bi bili važni. Ti odluči (zajedno s menadžerom i roditeljima) ako je vrijeme da struku prepustite stručnjacima.
Za kraj
Sigurno ima još razloga da ne bi išao sportskom psihologu. Slobodno si nabroji neke koje sam zaboravio. Jako dobro ih se sjeti sljedeći puta kad čuješ izjavu svog trenera da ne može objasniti što se dogodilo. Očekivao je dobar nastup, kao ono, podbačaj. Kada se požali da očito nisi bio psihički spreman ili dovoljno motiviran. Možda si izgorio u želji?
Sjeti ih se i kada ti u važnom trenutku pažnja skrene na nevažni detalj kraj terena. Kada te iznervira nešto na što ne možeš utjecati, ali svejedno „ne možeš protiv sebe“. Ako slučajno imaš problema s anksioznošću prije natjecanja pa te boli trbuh, znoje ti se dlanovi, teško dišeš, sjeti se da ti ne treba sportski psiholog. Ako osjećaš da možeš više i treniraš sve više i više, ali rezultata nema, sjeti se da u tvom timu nema mjesta za psihologa.
Meni je žao što se susrećeš sa svim tim problemima. Znam ponešto o tome. No, tebi nikako ne treba sportski psiholog.