Priča o anksioznosti kod djece zanimat će svakog roditelja malog sportaša. Koristit će i svakom roditelju čije se dijete suočava s ispitima i izazovima u svom životu. Svatko od nas želi imati samopouzdano, a ne anksiozno dijete.
Subota ujutro. U malom mjestu uskoro će početi nogometna utakmica za uzrast dječaka do deset godina starosti. Otac je rano probudio svog malog igrača i upozorio ga da mora brzo ustati kako bi bio spreman za utakmicu. Mora i dobro pojesti da ima energije. Sa sobom će uzeti bananu, za svaki slučaj. Tata je tako radio dok je on igrao nogomet u lokalnom klubu.
Malenom je već puna kapa banane i tog presinga oko hrane ujutro. Nekad mu se ništa ne jede. Ili mu se ne jede toliko. Pa pobogu, tek se probudio. Probao je reći tati, ali tata mu je objasnio da je to najbolje za njega. Mama se složila.. tata se dugo bavio sportom i zna što je najbolje. Maleni je svjestan da ne može ništa objasniti pa uči što je najbolje za njega.
Na putu do utakmice roditelji su mu dali nekoliko savjeta, kao i uvijek, jer mu žele pomoći. Tata je naglasio kako ne želi vidjeti neozbiljnost kao jučer na treningu kad se s Bornom smijao oko promašene lopte. Tata gleda sve treninge i jako mu je stalo. Mama je dodala da samo želi da se on zabavi i da sve od sebe. Ne želi da bude kao na prošloj utakmici kad se skrivao od lopte.
Što bi ja rekao roditeljima?
Da mogu, ja bih rekao tim roditeljima da nekad izgleda da djeca ne daju sve od sebe zato jer se boje. I strah može paralizirati. Onda se skrivamo, molimo da ne moramo napraviti neki potez koji bi mogao biti odlučujući. Nije stvar da ne dajemo sve od sebe. Bojimo se. Ne možemo. Kad bi to netko prepoznao, bilo bi lakše jer bi mogli pričati o uklanjanju straha.
No, vraćam se na priču tog dana.
Maleni igrač je otišao kod svojih suigrača koji imaju devet ili deset godina, nakon što su ga roditelji doveli na igralište. Dok su se zajedno igrali prije ulaska u svlačionicu, izgledali su prirodno i sretno, pratili neka svoja netom izmišljena pravila i kao da su zaboravili da ih čeka neka utakmica. Nisu se ponašali poput njihovih idola koji imaju slušalice na glavi i mrko prolaze kraj obožavatelja. Rekao bih, dok ih gledam, da skoro nitko od njih nije mislio na utakmicu.
Koja je uloga trenera djece od 10 godina?
Trener ih je pozvao u svlačionicu gdje su se Filip i Karlo već tapkali za sličice, a neki dečki su pričali o popodnevnom rođendanu na koji su pozvani. Trener ih je ukorio i pitao je li važnija utakmica ili nečiji rođendan. Pozvao ih je da se smire i koncentriraju na utakmicu. Djeca baš i nisu znala kako to učiniti, ali su znali da trebaju biti mirni i slušati trenera, kao što u školi slušaju učiteljicu.
Neka djeca su osjećala da je trener prestrog, a opet činilo se da ne govori ništa pogrešno. Ipak imaju utakmicu i vjerojatno je važno biti fokusiran. Otprilike znaju što to znači, ali baš točno. Trener je rekao i nešto o tome da trebaš biti posvećen i 100% unutra. Te stvari baš nisu bile jasne, ali je ton njegovog glasa govorio da je stvar ozbiljna i da nema zezancije.
Kad su se dečki presvukli, trener je pričao o utakmici i vidjelo se da o tome puno zna. Koristio je riječi koje djeca ponekad čuju na TV-u dok gledaju utakmice reprezentacije i koje još uvijek ne razumiju u svakoj situaciji. Ali čuli su da tako pričaju i seniori o svojim utakmicama, a jedva su čekali izaći na teren i pokušati poput njih igrati nogomet.
Neke trenerove upute su dobro razumjeli: moraju puno trčati, ako je potrebno raditi faulove na protivnicima ( trener kaže budite čvrsti, kao i tata) samo da im ne šutiraju na gol i moraju pobijediti! Dobro, ne moraju trener se ispravio, ali ovo je njihov teren i moraju se tako postaviti. Još upitnika u maloj glavi. Ali dobro, idemo na utakmicu.
Što bih rekao treneru?
Da mogu, rekao bih tom vjerojatno mladom treneru da dječji sport nije imitacija sporta odraslih. Pravila za djecu bi trebala biti drugačija od pravila za odrasle, ne samo na način da igraju na manjem terenu i s manjim golovima, nego i tako što bi morali naglašavati drugačije stvari kod djece u odnosu na odrasle. Morali bi koristiti drugačiji jezik. Valjalo bi naglasiti usvajanje vještina, a ne pobjede, jer su one u ovom uzrastu nevažne. Svakako bi bilo dobro kad bi trener, kao i roditelji čitali o djeci i to knjige koje niti nemaju izravnu vezu sa sportom, ali nude ljudsku širinu. Tada nestaju gore navedene poštapalice koje nogometaši mučno izbacuju van pred mikrofonima, gdje im je vidno nelagodno.
Znaš ono: „Znali smo da će biti teška utakmica. Danas svi igraju nogomet i nikoga ne smijemo podcijeniti. Na početku smo se malo opustili, a onda smo skupili glave i rekli idemo se baciti na glavu (ah ta glava!). Srećom, uspjeli smo zabiti gol na kraju i tako smo pokazali karakter. Čestitao bi suigračima i moramo tako nastaviti dalje.“ Upravo sam obuhvatio 95% svih izjava danih u nogometu u zadnjih 10 godina. Ne znam ima li mjesta u ovom članku, ali bilo mi je zabavno.
Vraćam se na priču.
Djeca uče tehniku sporta i ne bismo ih trebali tretirati kao male odrasle ljude
Utakmica je bila slična mnogima u tom uzrastu. Djeca na početku procesa učenja nogometa, sporta, čak i života. Neki su bili jako aktivni, ali oni su inače najbolji i u nogometu i u graničaru, a i najjači su i najbrži u razredu. Uglavnom su ranije sazreli.
Na neke je trener vikao pa su bili zbunjeni jer nisu znali što bi trebali raditi. Još gore je bilo što je tata s tribine vikao nešto drugo. Nekima to nije bilo važno jer su ionako jedva čekali onaj rođendan. Nekima je bilo jasno da ih je sudac „pokrao“ jer je trener nekoliko puta vikao i na njega, a čuli su i tatu kako često o tome priča. Najzad, pobijedili su 2:1. Roditelji su im pljeskali, a trener je bio jako sretan. Rekao im je da nisu igrali dobro, ali da to nije važno jer su pobijedili. Maleni zna da će tata manje prigovarati jer su pobijedili. Uf! Za dlaku!
Što je djeci zapravo važno?
Naš mali igrač je jedan od onih koji je razmišljao o rođendanu. Idu u atletsku dvoranu na proslavu i utkivat će se na pravoj stazi. On obožava trčati, ali mu na nogometu lopta malo smeta jer je ne zna udariti i teško je dodaje suigračima. Čak mu i trener kaže da je tako brz da je šteta što je smotan s loptom. Tata kaže da će mu on pokazati kako će biti bolji u nogometu. Napokon, tata puno gleda utakmice i igra kladionicu i uvijek mu sve objašnjava o nogometu i s njime mora gledati utakmice da bi što više naučio.
No, kad je navečer otišao na spavanje našem malom igraču nije bilo do nogometa. Bio je presretan danas u dvorani dok je trčao na pravoj stazi. Volio bi tamo odlaziti na treninge. Pričao mu je prijatelj iz razreda o super treneru s kojim se puno igraju i koji na njih ne viče. Volio bi da je njegov trener takav. Tata ga sutra vodi na nogometnu utakmicu prve lige. Volio bi da može raditi nešto drugo, ali tata to sigurno ne bi razumio. Volio bi da ne mora toliko pričati o nogometu i pobjedama.
Odgajaš li dijete kao vrtlar ili kao stolar?
Previše je ovakvih malenih igrača u dječjem sportu. Oni će možda biti najbolji u nekom drugom sportu, u kasnijim godinama, ili u nekim drugim aktivnostima koje sa sportom nemaju veze.
Previše je nabrijanih i needuciranih trenera koji bi trebali igrati PlayStation, umjesto da tretiraju malu djecu kao odrasle sportaše (s kojima se nemaju hrabrosti baviti).
Previše je štetnih ponašanja roditelja. Bilo bi dobro kad bi roditelji u odgoju bila vrtlari, a ne stolari. Vrtlari osiguraju najbolju okolinu za svoje biljke i puste ih da rastu. Njeguju ih, paze i svaka biljka raste na svoj način, svojim tempom. Stolar, s druge strane ima jasnu ideju što će napraviti s materijalom koji ima. Oblikuje ga po svojoj ideji, točno kako je htio. Materijal nema slobodnu volju i ne odlučuje kakav će završiti.
Važno je da razumiješ da djeca nisu mali odrasli. Imaju drugačije potrebe i pravila po kojima funkcioniraju. Savjetujem ti da učiš od djece o djeci i da im stvoriš okolinu u kojoj će izrasti u ono što oni mogu i žele. Ne odgajaš komad namještaja.