Prije nekoliko dana me nešto dotaknulo u samu srž i usrećilo na vrlo poseban način. Da bih objasnio što i kako, moram se za početak vratiti dva mjeseca u prošlost.
Tijekom kasnog ljeta smo upoznali njemačku obitelj, dok su bili gosti u Hrvatskoj. Tada smo pričali o društvenim igrama koje igramo s djecom i o mogućnosti korištenja Play Stationa za kooperativne igre u kojima se obitelj može zbližiti, a ne rastaviti. Kratko smo se družili na zajedničkoj večeri i još u ponekom usputnom razgovoru tijekom dva tjedna koliko su boravili u Hrvatskoj. Pritom smo im pomogli da pronađu najbolje izlete za sebe i na najbolji način upoznaju Kvarner.
Sjetiš se ponekad ljudi i susreta koji uljepšaju neki dan, ali uglavnom kao i ja, okreneš se svakodnevici i zaboraviš. Neki dan u pošti stiže mali paket koji sam preuzeo. Kako sam otvarao i vidio društvenu igru koja je omiljena u njemačkoj obitelji, sve mi je bilo jasno. Osjetio sam sreću drugačiju od susreta s djecom, zabave s prijateljima, poslovnog uspjeha. Ta sreća je bila na neki način dublja jer me povezala s ljudima koji su zapravo bili stranci, koje vjerojatno više nikad neću vidjeti, ali je ostalo nešto između nas što je bilo dovoljno za ovaj nasumični čin dobrote.
U jednom malom trenutku sve mi je imalo smisla. Budeš dobar prema nekome, bez ikakvog posebnog razloga, osim što možeš i to se vrati tako da netko bude dobar prema tebi, iako ne mora. I to je potaknulo tu malu veliku gestu koja je ostavila ogroman trag. U jednom malom trenutku za mene je sve nestalo i ostao sam zavijen u tu sreću. Toliko me taknula ta gesta da sam gotovo drhtavih ruku poslao poruku zahvale.
Zapitao sam se kako to da me toliko dotaknula ta gesta? Pa logično je. Predstavljala je sve ono što mi je svakodnevno jako važno u mom odnosu prema obitelji, prijateljima, klijentima u mom uredu. Estetika odnosa. S obitelji je to biti ljubav, usmjeravanje, odgoj, podrška. S prijateljima zabava, dijeljenje životnih iskustava, istraživanje. S klijentima je to estetika postizanja promjene po koju dolaze u moj ured. U svim tim odnosima bitna je nit koja je očito otišla u Schwarzwald i došla natrag, nit koja nas svih povezuje. U nedostatku boljih riječi, ono nešto. Da ti je stalo, da si predan, da se trudiš, da pokušavaš čuti i razumjeti. Da trenucima koje živiš daješ vrijednost.
To je način kako ću ja biti sretan.
Dodatna sličica u mozaiku sreće je prošli tjedan koji sam s obitelji proveo na Balatonu u razmjeni kuća s mađarskom obitelji. U isto vrijeme kod nas u kući je u jednom stanu bila bugarska obitelj kod koje smo ranije ove godine upoznali Sofiju i okolicu, a u drugom stanu francuska obitelj. Otvorili smo vrata svojih domova, razmijenili darove jer je to dobar običaj i sada smo bogatiji za par boca francuskog vina i još dobrih iskustava. I još malo estetike života, barem na način koji mene i moju obitelj čini sretnima.
To je način kako ćemo mi biti sretni.
Da ne bude tome kraj, valjda su takvi dani, javlja mi se danas moja bivša klijentica. S obitelji sam je posjetio ranije ove godine u Londonu gdje živi. Nakon što smo se virtualno profesionalno poznavali možda dvije godine, s prekidima, ostali smo u kontaktu i nakon što smo završili „službeni“ dio našeg poznanstva. Možda se službeno samo otvorila komunikacija u kojoj smo prepoznali zajedničke vrijednosti pa smo ostali u kontaktu. Znam da to ruši neka načela moje struke jer bi se psiholozi trebali kirurški odvojiti od svojih klijenata. Trebali bi valjda stvoriti što je veću distancu prakticirajući neku lažnu objektivnost. Pih!
Uglavnom, javlja se i poziva da dođemo kod njih u Beograd (znam, znam, malo London, malo Beograd) u kojem su uredili stan. I što sad da čovjek kaže, nego da planira kada je sljedeći trenutak kad može to ostvariti? Opet, kako smo došli do toga nego potragom za estetikom trenutka, za načinom kako trenutku možemo dati više ljepote, vrijednosti, zadovoljstva? Ovoga puta od profesionalnog odnosa koji nije stvorio jaz, nego upravo suprotno povezanost s kojom sam počeo priču. I nasumične trenutke dobrote.
Danas je očito bio bogat dan. Jer, opet danas.
Danas sam na stručnoj superviziji imao nastavak ovog segmenta u mom životu. Pitao sam se naglas kako raditi posao kada ne vjerujem da ima višu svrhu? Pod time sam mislio na situaciju kada me netko pozove da napravim jednu izoliranu radionicu/predavanje za grupu ljudi koju ću vidjeti prvi i zadnji put. U tom slučaju sumnjam u mogućnost promjene koja će biti dugotrajna i sustavna, jer za to nije dovoljan jedan trenutak. Onda se pitam koliko ima smisla raditi nešto što će možda biti samo kap u moru i neće napraviti valove promjene.
Kroz razgovor s mentoricom sam došao do uvida kako nije važno ako će se dogoditi velika promjena unutar nekog velikog sustava. I dalje postoji trenutak, s pojedincem ili grupom, koji ima neku svoju vrijednost. Estetiku. Ako bi svaki trenutak, svaku interakciju označili nekom imaginarnom vrijednosti koja će tom trenutku dati važnost, ljepotu, smisao, onda u bilo koje trenutku možemo postići estetiku koja će možda ostati samo na tom mjestu i u tom trenutku, ali će ga učiniti najboljim mogućim. Ima tisuću faktora koji će onda doprinijeti maloj ili velikoj promjeni ili izostanku iste. Moj (tvoj, naš) zadatak ostaje napraviti najbolje što možemo da taj trenutak bude najbolji mogući. Za mene, za moju sreću, to će biti nekakva ljepota tog trenutka, bilo da je postignuta u poslu, sportu, obitelji, na koncertu…
Aristotel je rekao da je samo sreća samoj sebi svrha. Samo sreću tražimo radi nje same. Sve druge stvari radimo da bi bili sretni. Zarađujemo da bi kupili nešto što nas čini sretnima, treniramo da bi bili zdravi, osjećali se dobro, što nas čini sretnima, sklapamo prijateljstva i partnerske odnose, na kraju, da bi dodali vrijednost našim životima i da bi bili sretniji i sretni.
Meni je taj mali paketić u pošti uzrokovao reakciju koja me potaknula da se zapitam što je u tome bilo toliko važno? Bilo je to isto što doživim kada me nazove roditelj malog sportaša i kaže da je ostvario najbolji nastup u životu, kada mi poruku pošalje netko tko je imao tešku situaciju na poslu pa ju je uspješno riješio, kada mi dotrči kćer koja sva sija i pohvali se kako je uspješno riješila zadatak. Nije do tih uspjeha i do toga što se dogodilo, nego je do te niti koja nas povezuje, do trenutaka u kojima smo pričali istim jezikom, razumjeli se u govoru i negdje dublje, intuitivno. To je sreća koja dolazi od povezanosti koja nije hinjena.
Ima i druga strana medalje, ako je to moja sreća.
Neuspjesi sportaša čiji roditelji ne zovu, teška situacija na poslu koja nije krenula na bolje, nesporazum s ljudima do kojih mi je stalo. Trenuci u kojima nismo ispleli nit koja nas je povezala na način na koji smo htjeli. Nije u tim trenucima važno jesmo li uspjeli ostvariti neki cilj, nego ako smo uspjeli pričati istim jezikom, dati vrijednost trenucima koje smo proveli zajedno i tako uljepšati i sve one trenutke koji slijede. Jesmo li ostavili otisak, dali vrijednost?
Kada se to dogodi, što onda? Svakako si možemo priznati da postoji mogućnost da ne možemo doći do toga. Ima ljudi i situacija koje ne idu zajedno, ili ne idu zajedno u tom trenutku. Ako to nije tako, onda nam ostaje tražiti tu estetiku trenutka, u kojoj ćemo naizgled bez puno truda, a zapravo s puno akumuliranog truda donijeti vrijednost u naše živote.
Ne znam kako ti opisuješ i tražiš svoju sreću u privatnom, društvenom i poslovnim životu. Ovo je moj način koji meni donosi to što ja trebam da bih išao dalje. Možda ćeš ti svoj opisati drugačije, a reći ćeš isto. Možda to isto tražiš na neki drugi način. U svakom slučaju, bilo bi dobro da znaš što i zašto tebe može duboko dotaknuti. Život onda ima puno više smisla.
