Koliko je ono što vidiš oko sebe stvarno? Možeš li biti slijep pored zdravih očiju? Postoji li stvarnost oko tebe ili je stvaraš u svojoj glavi?
Tradicionalni psihijatrijski kriterij za lucidnost ili ludilo osobe je stupanj njezine „adaptacije na realnost“. Kriterij podrazumijeva da postoji nešto što je realna, objektivna stvarnost i da je otvorena za naše kritično promatranje i razumijevanje. Dakle, stvarnost je jedna, na nama je da je kao takvu vidimo. Svako odstupanje je manje ili više pogrešno i u nekim slučajevima može značiti bolest
1973. godine David Rosenhan je u respektabilnom časopisu Science objavio rad „Biti duševno zdrav na ludom mjestu“. Imao je učinak znanstvene bombe jer je uspio pokazati na neke psihijatrijske dijagnoze manje definiraju, a više stvaraju patološko stanje. Jednom kad je postavljena dijagnoza, stvarnost se izokrene tako d se i normalno ponašanje vidi poremećenim. Od tog trenutka, stvara se inercija koja se ne može kontrolirati kod „pacijenta“ i drugih uključenih u stvaranje te realnosti. Dijagnoza stvara patološko stanje – to stanje stvara potrebu za institucijama u kojima će netko dobiti tretman – okolnost institucije uzrokuje bespomoćnost i depersonalizaciju pacijenta – to potvrđuje „ispravnost“ dijagnoze. Ishod je samoispunjavajuće proročanstvo, koje s vremenom čak i pacijent prihvati kao realno i prilagođava svoj život prema tome.
Rosenhan i njegovi suradnici su kratko hinili zvučne halucinacije da bi bili primljeni u jednu od 12 psihijatrijskih bolnica. Nakon što su zaprimljeni u bolnicu, lažni pacijenti su se ponašali normalno i rekli su da više nemaju halucinacije. No, svima osim jednome je dijagnosticirana shizofrenija. Prosječno su u bolnici proveli 19 dana. Kao uvjet otpuštanja morali su se složiti da su mentalno bolesni i prihvatiti uzimanje lijekova, antipsihotika.
U drugom dijelu studije, jedna od ustanova je izazvala Rosenhana da pošalje lažne pacijente u tu ustanovu, uz tvrdnju da će ih njihovo osoblje prepoznati. Gotovo četvrtina novih pacijenata je prepoznata kao mogući lažni pacijenti, a 10% ih je takvima smatralo najmanje dva člana osoblja. No, Rosenhan nije poslao niti jednog lažnog pacijenta.
Poljuljao je tako tadašnje postavke svijeta mentalnog zdravlja i bolesti. Od tada, mi smo samo podebljali knjigu koju koristimo u dijagnosticiranju poremećaja, dodali još etiketa. Pristup je uglavnom ostao isti. Za kraj priče o Rozenhanu specifično, napomenut ću da su neki stvarni pacijenti bolnice vidjeli da nešto nije u redu i prozvali Rozenhana i suradnike govoreći im da ne pripadaju u bolnicu. Pa si ti misli!
Ove nalaze možemo preslikati na mnoga samoispunjvajuća proročanstva koja vladaju našim životima. Svakodnevno lijepimo etikete, koje se u medicinskom kontekstu zovu dijagnoze, svim ljudima oko sebe. Pritom od njih očekujemo ponašanje u skladu s etiketama koje smo sami za njih stvorili, a koje ne postoje kao objektivna stvarnost, već samo kao stvarnost stvorena u našem umu. Budući da su naša vjerovanja takva kakva jesu, posebno smo osjetljivi na znakove iz okoline koji potvrđuju ta vjerovanja, a skloni smo zanemariti znakove koji nisu u skladu s našim vjerovanjima.
Oko nas ne postoji objektivna stvarnost koju svi percipiramo jednako, neovisno o tome tko je i kako percipira. Svi mi stvaramo svoju stvarnost, koja je prema tome daleko od objektivnoga i toga moramo biti svjesni kada lijepimo etikete. U svakom trenutku postoje i mnoge druge realnosti i druge etikete, čija percepcija ovisi uglavnom o nama.
Razmišljam često o tome dok se sjećam svog odrastanja kao čovjeka i psihologa. I ja sam nekada sa strahom gledao „lude“ ljude koje je društvo obilježilo. Neki čovjek u selu koji se zaista ponašao drugačije, luckasto. Vršnjak ili suigrač koji je bio drugačiji i koga smo u pravilu označili čudnim. Sve takve uglavnom društvo označi jer su dovoljno drugačiji da se ne uklapaju u šablonu.
Možda su to bili ljudi poput onih u Rozenhanovom istraživanju? Možda su samo malo iskočili iz poimanja normalnog i bilo im se teško vratiti jednom kada su prsti bili uprti u njih? Možda su neki slični ljudi s vremenom počeli dolaziti kod mene u ured, s raznim dijagnozama. A ja sam im na to rekao da ne radim s dijagnozama, nego s ljudima. I da me ne zanima njihova dijagnoza koliko njihova sposobnost.
Sjetio sam se intervjua jednog poznatog glazbenika od prije nekoliko godina. Pričao je o svojim mentalnim problemima i činjenici da mu je dijagnosticiran bipolarni poremećaj. Postavio je pitanje koje me podsjetilo na pacijente iz Rozenhanovog istraživanja, koji su bolje od liječnika znali da Rozenhan i njegovi ljudi „nisu ludi“.
Naime, taj je glazbenik doveo u pitanje što su ga izdvojili iz društva i stavili u „luđačku košulju“ u trenutku najveće krize. On sam, kao pacijent, govorio je o tome da je u tom trenutku trebao svoju obitelj i podršku. Dobio je dijametralnu suprotnost. Bolnicu, izolaciju, jake lijekove. I on je etiketiran i tretiran sukladno etiketi. Kao da on zna što je dobro za njega?!
Isto je opisao Rozenhan. Nitko ne vjeruje mentalno bolesnome! Kako on može znati kako se osjeća? Kako da on zna što mu treba? Kako da on zna što je dobro za njega? Mi, zdravi, mi ćemo mu dati etiketu koja će ga obilježiti da svi znaju da nije jedan od nas. Tako ćemo se osjećati sigurnije, a i taj bolesni će biti na sigurnome. Važno je da je daleko od nas.
Kada sljedeći puta netko oko tebe bude ponešto izvan mainstreama, zapitaj se što možeš naučiti od te osobe? Je li pomak u percepciji (ili stvaranju) stvarnosti nešto što te može obogatiti, a ne samo prijetnja?
Originalno se Rozenhanov rad zvao „On being sane in insane places“. Znam se često zapitati bi li taj naziv danas jednako dobro pristajao uz svakodnevicu, kao i uz boravak u duševnoj bolnici? Možemo li dozvoliti ljudima oko nas da budu drugačiji, da trebaju različito od nas, da žive život na svoj osebujan način, a da i dalje budu prihvaćeni kao dio društva?
Moguće je da bi tako dobili puno manje poremećaja, a puno više različitosti koja bi nas svih obogatila.
