Djeca se sportom počinju baviti nikad ranije. Mladi roditelji su pod pritiskom već u vrtiću. Upisom djece u školu postaje normalno odvesti dijete na sport. Pokleknu i oni koji ne bi, „ali svi idu i on bi jako htio“. Budući da sport ima naglašeno odgojnu ulogu, to nije nikakav problem, jel’da?
Istinita priča:
Dječak od 11 godina trenira nogomet u prvoligaškom klubu. Roditelji u petak u 6 sati navečer čekaju poruku koja će im reći kada dijete moraju dovesti na autobus koji ga u subotu vodi na prijateljsku utakmicu u drugi grad, na dvosatno putovanje u jednom smjeru. Poruka kaže da je polazak u 7:30 ujutro. To znači da je buđenje u 6.
Svima je subota. I malenome koji je krenuo u peti razred, koji donosi svoje novosti i izazove. I roditeljima iza kojih je radni tjedan. Svi trebaju odmor. No, niti će dobar dio subote provesti zajedno, niti će se naspavati. U najboljem slučaju jedan roditelj.
Neće biti bolje sreće niti u nedjelju. Do subote poslijepodne čekaju poruku iz istog tog prvoligaškog kluba koja će im reći kad moraju dovesti to isto dijete na autobus koji ga ovaj puta vodi u drugu državu, na trosatno putovanje u jednom smjeru, ponovno na prijateljsku utakmicu. Postoji i mogućnost da, ako klub ne organizira autobus, roditelji sami voze djecu.
Kako bilo, neće niti nedjelju provesti zajedno. Netko će se opet ustati rano u nedjelju da bi vozio malenog na autobus. On pak za vikend neće odmoriti, niti će se igrati. Provest će 10 sati u autobusu. U ponedjeljak je škola.
No, klub se pobrinuo da obitelj provede zajedno sljedeći vikend. Djeca putuju na turnir u drugu državu (ne onu isti od maloprije). Još nekoliko sati vožnje u jednom smjeru. Idu svi roditelji pa moraju i oni. Još jedan vikend gledanja djeteta, odsutnosti od doma, na neki način razdvojenosti obitelji, nemogućnosti provođenja vremena sa širom obitelji i prijateljima.
Natjeralo me da se pitam kako sport utječe na obitelj? Imaju li treneri, administratori i razni drugi ljudi u klubovima i savezima djecu? Razumiju li obiteljsku dinamiku? Jesu li svjesni važnosti zdrave obitelji za zdravog čovjeka i sportaša? Prema svemu što vidim, čini se kao da nisu.
Obitelj iz priče ima jedno dijete. Ima luksuz posvećivanja života djetetu. Zamisli koliko bi priča bila gora da imaju još samo jedno dijete. Bi li ono bilo kofer u tim putovanjima i u tom ping-pongu s rasporedom? Bi li ono imalo svoj sport koji bi tražio slično odricanje pa bi prepolovili obitelj i roditeljska taksi služba bi imala još teži zadatak? Kako bi tek to djelovalo na obitelj?
Budući da i moje kćeri rade svoje prve sportske korake, jednog utorka navečer smo došli u raskorak. Nakon treninga odbojke, najavljen je turnir za vikend. Ne zna se niti koji dan, niti u koje vrijeme. Budući da smo isplanirali aktivnosti sa širom obitelji za subotnje vrijeme ručka, izvjesno je da ako turnir bude u subotu, neće biti odbojke za našu kćer.
Krenula je kratka neugodna rasprava s kćerkom kojoj smo ponovili naš stav da je obitelj i naše zajedničko vrijeme iznad drugih stvari. U razgovoru s klubom pak dobivamo informaciju da su nemoćni nešto napraviti jer Savez šalje obavijesti kasno i oni ranije ne znaju kada će se igrati utakmice. Čini mi se da to stavlja pritisak na obitelji, posebno kada sport postane ozbiljniji, da je život na čekanju dok netko ne makne perom i odluči kako će djeca (i roditelji) provoditi vikende.
Sad kad smo dali temelje priči, vratimo se na njezin početak.
Na stranu sportovi poput gimnastike u kojima je rana specijalizacija nužnost. Najpopularniji timski i pojedinačni sportovi već godinama upisuju sve mlađu i mlađu djecu. Početak bavljenja sportom se pomaknuo na vrijeme polaska u školu, čak i na vrtićki uzrast i to u sportovima poput nogometa, gdje ne postoji nikakvo stručno opravdanje za to.
Društveni pritisak natjera većinu roditelja, makar to ne htjeli, da krenu s djecom na sport prerano. Postaju taksisti, posebno ako imaju više djece. Lako se izgube u tom svijetu, posebno ako sami nisu bili u sportu (oni koji su bili u sportu izgube se na neki drugi način). Odjednom, čekaš da ti trener koji ima 25 godina kaže u petak navečer kako i gdje ćeš provesti vikend.
Velika je to industrija. Zamisli koliko se kopački, ili bilo koje druge opreme proda za uzraste djece koja ne znaju niti pravilno trčati! Zamisli koliko je to kotizacija za turnire, kobasica i sokova (piva za roditelje), replika dresova na raznim štandovima. Klubovi organiziraju turnire jer tako popunjavaju budžete. Pod krinkom skrbi za djecu. Putuje se, iznajmljuju se apartmani, slabo se spava, još manje se priča.
Ali barem je dijete sretno! Kad on to voli!
Bio bi dobar dio ove priče da djeca na ovaj način postaju samostalnija. Ajde neka postaju i čvršća! Samo što ja ne znam na koji način bi to mogla biti posljedica ovog stanja?
Roditelji putuju s djecom svuda! Gledaju svaku utakmicu koju mogu. Često klubovi to potiču jer tako osiguravaju besplatan prijevoz. Sa sobom nose sendviče, frižidere, jednu ladicu iz ormara, kućnog ljubimca i sve čega se niti ne mogu sjetiti. Lezi u hlad ljubica, nemoj trčati na suncu, bit ćeš umoran, vidi kako Vito sluša mamu i tatu, dođi popij izotonik, šta si danas jeo, ljubica daj slušaj me!
Samostalnost? Čvrstina?
Istinita priča #2:
Vidjeli smo kako to izgleda u prvoligaškom klubu. 10 sati u autobusu za vikend i roditelji na iglama. Na manjoj razini nema besmislenih prijateljskih utakmica u drugoj državi. Besmisao prema obitelji izgleda drugačije. Nedjelja ujutro i roditelji iz jednog sela voze djecu na utakmicu u drugo selo. Tata vozi jer ipak se radi o nogometu. Mama ostaje kući s drugim djetetom. Ponovno, obitelj nije zajedno.
Razumijem da to više nitko niti ne gleda tako. Mali ima utakmicu. Kad već trenira, tako to ide. Nitko se ne pita o učincima koje bavljenje sportom u kojemu nema edukacije za roditelje i djecu ostavlja na obitelj. Kad su djecu ostavili na igralištu, roditelji imaju sat vremena do utakmice. Kava i prvo žestoko. Drugo, treće. 10 sati ujutro je. Počinje utakmica. Daj odi po pivu. Dok su došli kući za vrijeme ručka prošli smo 1 promil. Bila je dobra zaje……. na utakmici!
Poslijepodne djeca imaju zajednički odlazak na utakmicu istog onog prvoligaškog kluba. Roditelji idu u pratnji, jer netko ih mora voziti. Prilika za nastavak jutrošnje zabave. Supružnici su se tog dana vidjeli samo na ručku, s djecom zapravo niti nisu proveli vrijem, osim nešto malo u autu. Nedjelja je. Sutra je škola i posao. Što misliš kako izgleda ponedjeljak poslijepodne u takvoj obitelji?
Kako dječji sport djeluje na obitelj?
Sjećaš se sugestije da se radi o velikoj industriji? I nju netko treba financirati. Oprema, putovanja, kotizacije, dodatni treninzi, fizioterapija, na kraju i psiholog. I to je još jedna stres koji dječji sport stavlja na obitelj, koju nitko nije učio kako biti dio sporta. Na roditelje koje nitko nije naučio kako biti roditelji sportaša. Ljudima se čini da nemaju izlaza i da ne mogu pobijediti u toj borbi za malo vremena, malo predaha, malo svoje djece. Kad ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!
Tipičan razgovor roditelja djece koja imaju negdje od 10 do 14 godina počinje s njihovom tvrdnjom da njihovo dijete postaje nemoguće. Da se ne razumiju, ne čuju. Nakon kraćeg razgovora s djetetom, tipično se okrenem roditeljima i pitam koliko vremena provode zajedno s djecom i kako ga provode. Tipično, odgovori su poražavajući.
S djecom provode premalo vremena, s njima pričaju u retrovizoru auta dok ih razvoze na treninge, ne jedu zajedničke obroke, razgovori se svode na školu i obaveze, nemaju zajedničke hobije, ne vide se. I to je normalno. Nemaju percepciju da može biti drugačije. U mašini su već 5-6 godina, od vrtića. Kažu, da smo znali da će biti ovako…
Obrati pažnju na ovu izjavu:
Dijete će ti provoditi svoje slobodno vrijeme s jedva educiranim ljudima, na natjecanjima često neprimjerenima za njegovu dob, u jedino vrijeme kada kao obitelj možete biti zajedno. Zbog toga ćeš se slabije povezati sa svojim djetetom, netko drugi će imati veći utjecaj na njegovo odrastanje i kvaliteta života će ti biti manja. Štoviše, cijela obiteljska dinamika će biti narušena, bit ćeš umorniji, tanjih živaca.
Što drugo reći na ovu izjavu nego, gdje da potpišem? Dvije slike i domovnicu. Utakmice počinju u nedjelju.
