Za svakog sportaša samopouzdanje je vrlo važno pa isto vrijedi i za dijete koje se bavi sportom. Samopouzdani sportaš vjeruje da vrijedi, smireniji je i zadovoljniji sobom u odnosu na sportaša niskog samopouzdanja. Teže će odustati, bolje će prihvatiti kritiku i pohvalu te će biti spremniji za suradnju.
Jedan od najčešćih problema s kojima roditelji tinejdžera dolaze u moj ured je problem manjka samopouzdanja. Dijete na izabranom sportu ne vjeruje u sebe, ima strah od protivnika, trenera, učenja novih vještina, pogrešaka.
Osjećaj samopouzdanja razvija se od najmanjih nogu. Značajne odrasle osobe, poput roditelja i trenera djeci su glavni izvor informacija o tome koliko su sposobni, voljeni itd. Samopouzdana djeca imaju bolji školski uspjeh, bolje odnose s roditeljima i vršnjacima i bolje postignuće u sportu. Postoji povezanost između samopouzdanja djeteta i stila odgoja, pri čemu razlikujemo četiri stila odgoja.
Stilovi odgoja
Autoritarni roditelji su strogi, postavljaju velike zahtjeve pred dijete, a pritom pružaju malo podrške i topline. Komunikacija s djetetom je jednosmjerna, roditelji cijene poslušnost i pokoravanje autoritetu. Djeca takvih roditelja su često povučena i nesigurna, a dječaci znaju biti agresivni.
Popustljivi roditelji su jako usmjereni prema djetetu, udovoljavaju mu i puno toga dopuštaju. Djetetu pružaju puno topline, postavljaju malo zahtjeva i imaju slabu kontrolu nad djetetovim ponašanjem. Djeca takvih roditelja su u osnovi pozitivna, ali nemaju samokontrolu, često su nesnalažljiva i bez osjećaja kontrole.
Nezainteresirani roditelji se malo bave djetetom, a puno sobom. Ne pokazuju interes za djetetove aktivnosti, komunikaciju i emocionalno su nedostupni. Djeca su neposlušna, nesigurna, sklona delikventnom ponašanju.
Autoritativni roditelji imaju čvrstu kontrolu nad djetetom, no iskazuju puno topline. Postavljaju zahtjeve primjerene dobi ili nešto veće, ali potiču djetetovu neovisnost, i kreativnost te pružaju djetetu podršku. Komunikacija s djetetom je dvosmjerna jer roditelji objašnjavaju svoje odluke, vode računa o osjećajima djeteta i pitaju djecu za mišljenje. Djeca su samopouzdana, imaju dobru samokontrolu i želju za postignućem.
Koliko i kako pričaš sa svojim djetetom?
Roditelji komuniciraju sa svojim djetetom tek 15-ak minuta dnevno. Od tog vremena, oko 80% roditelji potroše na kritiziranje. Zamisli!
Ako se prepoznaješ u ovom statistici barem u jednom dijelu svog odnosa s djetetom, razmisli kako ćeš na ovaj način pomoći djetetu da postane samopouzdano?
Obično čujem da je iza ovakvog načina razmišljanja, posebno kada se radi o djeci sportašima, ideja da ćemo otkivanjem i osvještavanjem njihovih nedostataka pomoći da se oni otklone. Čemu se fokusirati na ono što dijete već ionako dobro radi? To se treba prihvatiti kao normalno i tražiti poboljšanje tamo gdje je ono moguće, logika je iza ovakvog načina razmišljanja.
Preslikavaš li odgoj svojih roditelja?
Rekao bih da su generacija današnjih roditelja odgojene upravo na takav način. Mi koji smo danas u 40-im i 50-im godinama života uglavnom kući nismo dobivali pohvale za ništa. Sve što si odradio i odradio si dobro, a ionako je to bila tvoja obaveza, nije se nagrađivalo niti spominjalo. To je bilo normalno. Spominjali su se neuspjesi i svi načini kako si svojim roditeljima uzrokovao dodatnu muku.
Jasno, taj način odgoja mi česte prenosimo i u svoje roditeljstvo, na svoju djecu. I onda u najboljoj namjeri da pomognemo djeci da budu bolja, posebno u natjecateljskoj areni poput sporta, mi ističemo nedostatke koji se trebaju ispraviti. Nije upitno, tu ima logika za koju se možemo uhvatiti. Upitno je međutim, kolikom postotku djece će ta logika pomoći? Koliko će se djece na taj način izboriti za sebe, izvući inat i iskoristiti kritiku za gorivo? Po mom iskustvu, jako, jako malo.
Zamisli kako to izgleda iz dječje perspektive. Netko kome najviše na svijetu vjeruješ i tko ti pruža sigurnost (ili bi to trebao), ističe te razne načine kako nisi dovoljno dobar. I još ti kaže da je to za tvoje dobro, što te zbunjuje. U istoj rečenici ti kaže da možeš biti najbolji u gradu, na svijetu, nevažno, ali da ovo što sada radiš nije dovoljno dobro. To još više zbunjuje jer ako si tako dobar, onda valjda nešto i radiš dobro.
Možemo li isticanjem pozitivnih karakteristika sakriti nedostatke?
Razmisli kako bi na tvoje dijete djelovalo isticanje svih stvari koje dijete, recimo u sportu radi dobro. Recimo: „Bio si jako hrabar danas u driblinzima i sviđa mi kako si neprestano napadao protivnika. Čini mi se da zaista vjeruješ u sebe i svoje mogućnosti. Nekoliko puta si stvarno dobro predriblao protivnika i siguran sam da ćeš ako tako nastaviš postati sve bolji i bolji.“ Reflektiramo se na djetetovu jaku stranu, na njegovu hrabrost što je pokušavao ponovno i kad nije uspio, a to je iznimno važna karakteristika.
Moje iskustvo govori da ćemo tako, naglašavajući dobre strane djeteta, sakriti moguće nedostatke tako što će dijete biti motivirano razvijati svoju vještinu. Vjerovat će u sebe i svoje sposobnosti, pokušati opet kada ne uspije i s vremenom sigurno napredovati. Siguran sam da je to puno bolje nego da istaknemo koliko puta nije uspio u driblingu i koliko puta je izgubio loptu. Jer time poručujemo – da nije dovoljno dobar.
Kada kritiziraš, moraš znati što kritizirati
To ne znači da nećeš biti kritičan kada je to potrebno, ili da nećeš poticati samokritičnost djeteta. Pa naravno da hoćeš. Pritom ti savjetujem da se usmjeriš na suštinske stvari koje se tiču odnosa, pristupa djeteta životu i sportskom treningu ili natjecanju. Usmjeri se na ono nad čim dijete ima kontrolu, poput ulaganja truda i brige za osnovne obaveze koje spadaju u sportsku kulturu ili sportsku higijenu. Iz kvalitetnog odnosa prema obavezama, izrasti će dobre navike koje će uzrokovati napredovanje u vještinama potrebnima za sport.
Nemoj kritizirati svako malo, nevažno ponašanje koje će ostaviti veliki trag na samopouzdanje tvog djeteta, a neće uzrokovati bolju sportsku izvedbu. Štoviše, ako vidiš male stvari koje idu djetetu u prilog, neke trenutke u kojemu je dijete bilo borbeno, odlučno, hrabro, nesebično, pokazalo fair play, onda mu spomeni takve male trenutke u pozitivnom svijetlu.
Zamisli da je dijete biljka koju svojim ponašanjem i povratnom informacijom zalijevaš, stavljaš na sunce, osiguravaš hranjive tvari, optimalnu temperaturu. Stvaraš uvjete u kojima će ta biljka izrasti, ojačati i pustiti jaki korijen. Jednom kad se to dogodilo, trebat će sve manje brige i bolje će se nositi s okolnostima koje neće uvijek biti povoljne. U protivnom, ako biljku tjeraš da očvrsne sama, dok je mala, vjerojatno će uvenuti. A to ne želiš za svoje dijete, jel’da?
Vježba za roditelje
Savjetujem ti kao roditelju da ispišeš što više pozitivnih osobina svog djeteta. Daj si 5-10 minuta vremena. Potom s popisa odaberi jednu ili nekoliko osobina koje smatraš najvažnijima i koje bi kod svog djeteta želio razvijati.
Pokušaj primijetiti tu osobinu u svakodnevnom životu i pohvaliti dijete kada je iskaže i kada na taj način bude uspješno. Štoviše, mogao bi dijete ponekad svjesno dovesti u situaciju da iskaže tu poželjnu osobinu. Možda ćeš tijekom ovog zadatka uvidjeti koliko često je već tvoje dijete takvo i kako isticanjem te osobine možeš ojačati svoje dijete.
Roditelji značajno oblikuju male sportaše, a samopouzdanje je neizostavan faktor uspjeha pa je rad na njemu vrlo važan dio odgoja mladog sportaša. Tvoja uloga je ogromna jer si za dijete apsolutni autoritet i tvoje mišljenje se višestruko broji.
Možemo postati bolji na mnogo načina. Potenciranje snaga tvog djeteta jedan je od načina kako će dijete razviti pozitivnu sliku o sebi i samopouzdano se suočavati s izazovima.
