Biti muškarac u generacijama koje su nam prethodile nosilo je prednosti kojih smo sve više svjesni. Veće plaće za iste poslove u odnosu na žene, više društvenih prilika i prava, povlaštena pozicija u obitelji… Bilo je još tih vidljivih i nevidljivih prilika, kojih kao muškarac koji je imao korist od njih nisam niti bio svjestan. Teško je iz privilegirane pozicije vidjeti tu istu poziciju.
Odrastao sam kao dijete i tinejdžer u zadnja dva desetljeća 20. stoljeća, u uglavnom tradicionalnoj obitelji, u malom mjestu. Bio sam jedini muški unuk, uz jednu sestru i dvije sestrične, s mamine strane obitelji, koja je geografski bila blizu. Sada mogu osjetiti i sjetiti se povlaštenog tretmana koji je došao zbog potpuno nasumične činjenice mog spola.
Radio sam tijekom svog života sa ženama koje su mi pričale priče o nejednakom tretmanu koje su mi bile nerazumljive i daleke. Gledajući iz vlastitih cipela, bio sam slijep na te nejednakosti, jer svoje kolege i kolegice nisam gledao kroz X i Y kromosome, nego kroz ono što donose kao ljudi i kolege. Mlad i slijep.
Danas sam puno više svjestan nejednakosti spolova. Biološke, društvene, poslovne, obiteljske, kulturološke. Kao otac dvije curice pratim kako se društvo odnosi prema njima. Kakav status imaju dječaci, kakav djevojčice kod učiteljice i tete u vrtiću, kako se priča o spolovima, kako one gledaju dječake i djevojčice i spolne uloge. Sve me zanima više nego ikada. Moje cure i nas kao roditelje očekuju izazovi povezani sa spolnim ulogama i još mnogočime.
Svijest o spolnim razlikama pred mene je kao psihologa donijela još jedno pitanje. Radim s muškarcima i ženama, dečkima i curama, dječacima i djevojčicama, parovima. Primjećujem različite navike kako se spolovi predstavljaju, kako traže pomoć, kako pričaju o svojim problemima, zbog čega osjećaju sram, koji su njihovi motivi i još mnogo toga.
Ovaj članak sam posvetio uskoj niši, a to je mentalno zdravlje muškaraca. Problem s kojim se muškarci susreću mogu sažeti u floskuli koju smo svi mi čuli jako puno puta u životu:
Dečki ne plaču!
Naglasak na slici „pravog muškarca“ od najranijih dana ima neke posljedice, koje nisu široka ramena, brčine i brada, dobar auto i pun džep para. Statistike variraju od države do države, ali općenito, što kod nas, što u zapadnim zemljama sličnog kulturnog nasljeđa, izgledaju slično.
77% muškaraca pati od problema poput anksioznosti, stresa i depresije. Najčešći problemi koji ih muče su njihovo zdravlje, financije i posao. 40% muškaraca nikad s nikim ne pričaju o svojim mentalnim problemima. Gotovo polovica muškaraca kaže da bi ih tek misli o samoubojstvu ili tome da nešto sebi naprave natjerale da potraže pomoć. Pomoć ne traže najviše zato što im je neugodno i što je s time povezana negativna stigma.
Može još malo?
Tri puta je više vjerojatno da će samoubojstvo počiniti muškarac nego žena. Tri puta je više vjerojatno da će koristiti opojna sredstva, alkohol i droge. Muškarci izjavljuju kako imaju nižu razinu zadovoljstva životom nego žene. Muškarci u prosjeku žive kraće. I kad smo već tu, da kažem kako prilikom pokušaja samoubojstva koriste sigurnije metode, poput vatrenog oružja i samim time češće uspijevaju. Rijetki gađaju srce i promaše, pa pjevaju do kraja života, kužiš?
Kako ja to primijetim u praksi? Vidim da muškarci više osjećaju sram prilikom javljanja i dolaska, a javljaju se i dolaze rjeđe nego žene. To nas vraća u rodne uloge koje počinju s onim „dečki ne plaču“. S time smo počeli.
Potom učimo o tome kako se muškarac mora skrbiti o svojoj obitelji. To je druga strana medalje na kojoj stoji da žena treba biti kod kuće i brinuti u obitelji. U kulturi u kojoj se to očekuje od žene, jasno je od koga se očekuje priskrbljivanje sredstava za život obitelji. Iako dijele moguću realnost u kojoj financije ne pokrivaju potrebe obitelji, kultura u kojoj živimo uvjetuje da veću odgovornost nosi muškarac. Nitko mu to nije eksplicitno rekao, ali to je tako. Jer dečki ne plaču. I brinu se za svoju obitelj.
Ovdje ne važem koji i čiji problemi su veći. Potpuno je nevažno i bespredmetno! Opisujem kako društvena nejednakost ne utječe samo na jednu stranu (iako zapravo nema strana) i nikad nije ograničena na jednostranu pojavnost problema. Sve unutar nekog konteksta je pod utjecajem tog konteksta.
Kada implicitno poručujemo nekome u populaciji da se on njega očekuje da bude jak, ne plače, ne pokazuje slabost, stoički podnosi probleme i uz to nosi obitelj na svojim leđima, financijski i emotivno, stavljamo velik teret na njegova leđa. Kao što žene definiramo njihovom rodnom ulogom, jednako to radimo i prema muškarcima. Svaka podjela i teorijska klasifikacija stvara neki set problema.
Društvo je napokon krenulo prepoznavati kako nepravedne podjele djeluju na ženski spol. Kad tu istu medalju okrenemo na drugu stranu, vidim da sa strane velike muškosti sve više nailazimo na probleme. Oni koji bi trebali nositi teret sve više se pod njime slamaju. Iz mog iskustva liječenje propisuju sami sebi. Alkohol i droge. Zakapanje u posao. Iscrpljivanje treninzima i sportom. Izaberi lijek koji to nije.
Ako postoji neizrečena misao kako je traženje pomoći znak slabosti, muškarac koji ne plače slabost ne smije pokazati. Nije to svjesna odluka. Nitko ne razmišlja o mogućnosti odbacivanja ili izolacije, izrugivanja vršnjaka, ali osjeća nedefinirani strah da bi se to moglo dogoditi. Onda još dublje zaroni u ulogu nekog frajera koja moguća ponašanja sužava samo na još više onoga što je uzrok problema.
Da bi uspješno funkcionirali u društvu, prema normama koje ono postavlja, muškarci zatomljuju osjećaje, igraju ulogu u kojoj traže demonstraciju i ostvarivanje moći. Dečki ne plaču!
Danas će moja nona, nakon što kod nas u obitelji bude na večeri koju sam ja pripremio i nakon toga očistio kuhinju iza sebe, reći da bi moj pokojni nono pao na guzicu. Naime, on nije kuhao. Nikad! Bez iznimke! To muškarci ne rade.
Kad sam bio mali vodio me kod svog brice jer moja tetka koja je frizerka me ne smije šišati. Muškarca šiša muškarac. Za mene je danas ovo jednako ludo kao činjenica da su moju nonu kao malu tukli jer je pisala lijevom rukom. Bila je ljevakinja, a to je čini se, bilo neprihvatljivo. Takve društvene norme ne nestaju u jednoj generaciji i dugo će nas pratiti. I danas djeluju na mentalno zdravlje muškaraca, na sram povezan s traženjem pomoći i posljedično, na lošije mentalno zdravlje muškaraca.
Tradicionalne uloge definiraju sve spolove, uzraste i uloge. Miču nas od identificiranja naših osjećaja, adekvatnog nošenja s njima, razgovora o osjetljivim temama i vode nas u probleme. Bez obzira radi li se o njemu ili njoj, djetetu, tinejdžeru ili odrasloj osobi. Ako živimo svoj život kroz uloge koje nam daje društvo, dalje smo od sadržaja koje nam nudi naš život.
Kada osvještavamo muškarcima ideju ravnopravnosti spolova, često idemo jednosmjerno želeći njima poručiti da su žene ravnopravne. Stvari funkcioniraju i u drugom smjeru. I muškarci su ravnopravni.
Mogu priznati da im je teško bez da ih se proglasi piz….! Smiju zarađivati manje od žena i dalje se zvati muškarcima. Mogu zatražiti pomoć i dobiti podršku. Smiju reći da ne mogu. Ne moraju sve sami. I dečki smiju plakati.
Smiju doći kod mene u ured i umjesto da skrušeno obore glavu kada kažu da im je teško, kao da ih cijeli svijet gleda i smije im se, mogu to reći uzdignute glave. Nije to slabost, nego zrelost. I pamet i snaga, da znaju kada više ne mogu sami, nego trebaju pomoć.
Donijet će to svima nama više nego još jedan nogomet s dečkima utorkom navečer, koji završi na pet piva i naručivanjem roštilja jer smo si baš super. I muka nam je drugačije reći da trebamo pauzu, da trebamo pomoć. Ovako na trenutak ne misliš na to što te čeka sutra, na to da cijeli dan nisi bio doma, da i ne znaš kako se suočiti s djecom koja rastu jer je tvoj stari bio još tvrđe drvo koje te nije pohvalilo ni jednom u životu.
Ravnopravnost će donijeti više i bolje svima. Mijenjat će kontekst u kojem živimo i taj kontekst će djelovati na sve nas. U društvu u kojem je netko ugrožen, ugroženi smo svi. Tamo gdje nekome bude bolje, bit će bolje svima. Jedna promjena nikad ne ostaje sama.
Ovo je zapravo mogao biti članak o bilo kome. Jer svatko ima svoje izazove. Pa iako su oni specifični za neku populaciju ili subkulturu, to su izazovi svih nas u kulturi na nekom području na kojem živimo.
Igrom slučaja, ja sam muškarac koji je prešao svoj put privilegiranosti, suočavanja s time da su me moje odrastanje i odgoj učinili nedostatnim na životne izazove, do promjena u kojima mogu biti svjestan svojih snaga i strahova te o njima otvoreno razgovarati. Možda dok istražujem novi recept, možda dok s nekim sličnim idem na putovanje motorima, možda dok dižem utege, a možda dok priznajem da mi je teško.
Znaš, boli me neka stvar.
Iako, još uvijek ne plačem. To ću teško izbiti iz sebe.
Osim kad Goran osvoji Wimbledon ili kad netko pobjedi u nekom filmu. Tako to ide. Korijen toga je duboko usađen i dobro njegovan, u najboljoj namjeri od svih u obitelji i od cijelog društva.
Ako te mogu potaknuti, kad osjetiš da ti je teško, nazovi nekoga. Razmisli, čini li to slabićem tebe ili onoga koji to neće napraviti?
