Kako čuti poziv upomoć problematičnog djeteta?

Kako to izgleda kada dijete svojim problemima zadržava obitelj na okupu? Mogu li problemi djeteta zapravo biti poziv usmjeren prema obitelji, a najčešće ponašanju roditelja?

Jako smo osjetljivi na sugestije vezane uz odgoj djece i način vođenja obitelji. Teško da ćemo nekoga savjetovati vezano uz njegovu djecu. U prosjeku, kada vidimo da nešto nije u redu (prema našem kriteriju) u obitelji naših prijatelja, prešutjet ćemo. Mogli bi se naljutiti, nitko ne voli da im se petljaš u obitelj, imamo i mi svojim problema…

Živimo prema nesuvisloj pretpostavci da bi mi trebali znati, a onda i da netko drugi zna što je najbolje za njegovo dijete. Ili, ako ne zna, to je njihova stvari i nije na nama da se miješamo. Pa tako za najvažniju ulogu koju imamo u životu i mi i naši prijatelji ostajemo sami.

O tome kako je odgoj djece, uz još neke druge, uglavnom tabu tema pisat ću drugom prilikom. Sada se želim usmjeriti na specifičnu posljedicu odluke da se ne miješamo i ideje da bi mi trebali znati kako odgajati djecu. Želim ti skrenuti pažnju na situacije u kojima djeca svojim neprimjerenim ponašanjem okupljaju obitelj i pokušavaju je zaliječiti.

Svjesno i nesvjesno ponašanje

Za uvod ti želim reći nešto što ti je sigurno poznato ili će zvučati logično, ali je to lako zaboraviti. Većina naših ponašanja odvija se nesvjesno. U sklopu jednog dana ne donosimo tisuće malih odluka jer bi to bilo neučinkovito i iziskivalo bi nepotreban napor. Suprotno od toga, puno smo na „autopilotu“, donosimo odluke i radimo nešto kao da neki nevidljivi algoritam izračuna i izbaci neku našu reakciju u nekom trenutku.

Većinu svojih ponašanja niti ne možemo sa sigurnošću objasniti. Dajemo im značenje nakon što su se dogodila, kada svjesni dio našeg uma pokušava stvoriti smisao i razumjeti sebe. Djeca još manje imaju sposobnost da se na svjesnoj razini razumiju. Njihov unutarnji svijet možemo čitati iz njihovih riječi, razmišljanja i ponašanja i o njemu zaključivati na taj način.

Djeca na takav nesvjestan način jako često skreću pažnju na probleme u obitelji, obično probleme koji se tiču roditelja. Čini se da su ona sama problem i zbog toga će se roditelji i javiti psihologu poput mene. Žele pomoći svom djetetu, ali ne znaju kako. Radi se o brižnim roditeljima koji skrbe za svoju djecu. Radi se o obiteljima koje imaju dobre temelje i sposobnost da naprave promjenu, samo su trenutno u nekom problemu.

I dijete ima sliku obitelji kakvu želi

Kod mene najviše dolaze mali sportaši i prvo obraćanje roditelja usmjereno je na bavljenje sportom. Uglavnom će roditelj istaknuti problem samopouzdanja, naglašenu anksioznost vezanu uz trenera i/ili natjecanje. Gotovo nikad nije tako jednostavno i gotovo uvijek je barem dio rješenja u odnosu roditelja, prema djetetu, međusobnom odnosu ili odnosu prema obitelji kao zajednici.

Tipičan problem kojeg smo svi svjesni je da danas roditelji provode malo vremena sa svojom obitelji. O tome sam pisao u člancima o kućnom odgoju i obitelji. Jako teško će dijete riječima izraziti želju da roditelji provode više vremena kući. Ako i kaže nešto tipa „Zašto moraš toliko raditi?“ roditelj svojim objašnjenjem neće ostaviti puno prostora da stvari budu drugačije. Jer da je svjestan problema, vjerojatno ne bi niti voditi taj razgovor.

U isto vrijeme se možemo složiti da djetetu trebaju roditelji. Trebaju mu vremenski više nego što ih viđa i u drugačijim ulogama. Ne kao mini-učitelje koji će provjeravati zadaću, ne kao taksiste koji će ga voditi s klavira na nogomet, ne kao nervozne menadžere koji će ga koriti za izgubljeno vrijeme. Dijete treba roditelje i za igru, za istraživanje, za smijeh, za sigurnost. Sve to je nemoguće bez kvalitetnog provođenja zajedničkog vremena.

Dijete će rado vidjeti da se roditelji grle, poljube, zezaju i smiju zajedno. Kao što to sve želi za sebe. Tako će osjetiti sigurnost i znati da je sve u redu. To će se dogoditi na nesvjesnoj razini. Neće dijete roditeljski smijeh zapisati u bilježnicu i vagati pozitivne i negativne strane. No, znati će da je sigurno, zbrinuto, da se može baviti svojim problemima i prilikama.

Kako dijete postaje problematično da bi povezalo obitelj?

Tata radi svaki dan do 9 navečer. Svaki dan! Nedjelja je uključena. Majka radi do 6 sati, a vikendom je slobodna. Vikendom hvata zaostatke, brine se za kućanstvo pa iako ne radi, nije zapravo prisutna. Jedina prava i posvećena interakcija s djecom je rad na školskoj zadaći. Važno je da u školi sve bude na mjestu. Majka je topla, nježna i brižna. Otac je drag. Ali kužiš… nema ih.

Djeca su fantastična! Pametna, lukava, u odličnom bratskom odnosu. Kuže se na nekoj osobnoj razini kako se samo braća mogu razumjeti. No, jedno dijete je „problem“. Razvija ponašanja koja su obitelji poziv na uzbunu. Vezana su uz bavljenje sportom i jako opterećuju dijete. Čini se da mu je sport postao važniji od svega. Trenerova riječ je i zakon i presuda. Puno je prijetnji, a rješenja koja dijete smišlja nisu dobra za njega.

Kratko se bavim djetetom i tražim sastanak s roditeljima. Teško nalaze vrijeme. Prolaze tjedni. Inzistiram. Onda čujem opis njihove dinamike koju sam iznio gore. Nije dvojbeno da dijete ima problem. No, ako bismo točnije definirali o čemu se radi, rekli bi da obitelj ima problem, a da se on manifestira na djetetu.

Ovo može biti primjer situacije kada dijete svojim ponašanjem ukućanima poručuje da treba promjenu. Pritom bi mogli (pogrešno) zaključiti da je promjena potreba vezano uz sport. On previše brine o svojim nastupima, samo o tome priča i više nije onaj stari, topli i nasmijani dječak. Zapravo, dijete svima poručuje da oni, kao obitelj, trebaju promjenu. Njegovo ponašanje je poziv u pomoć za svih. Važno je da svi budu zajedno i da budu zajedno na emotivno podržavajući, topao način.

Naravno da dijete to ne radi namjerno i svjesno. Što se njega tiče, problem je u sportu i njemu u sportu. No, situacija se zaista počinje popravljati tako da roditelji postaju svjesni da moraju mijenjati način života. Važno je da provode vrijeme s djecom. Da se zajedno zabavljaju, da odgovaraju na znatiželjna pitanja, da pričaju priče, da iako nemaju iste interese kao i djeca, budu dostupni i sudjeluju u onome što djecu zanima.

Kako i što sve dijete može mijenjati?

I tako, ponašanje djeteta nije vezano uz sport. Sport je bio samo okolnost, a ponašanje sredstvo kojim je zbližena obitelj. Ponašanje djeteta u ovakvim situacijama često je poziv svima da se nešto mora mijenjati. Najčešće je to količina vremena i način na koji ga obitelj provodi zajedno. Budući da im je to važno, djeca će se za njega izboriti,

Neko dijete će plakati na natjecanjima kada mu ne ide toliko da će to postati problem. Neko drugo dijete će razviti strah koji će naizgled biti vezan za natjecanje ili trenera. Ima djece koja će biti agresivna, koja će popustiti u školi, provoditi previše vremena na telefonu. Možemo nabrojiti desetke načina kako će dijete stvoriti problem kod sebe da bi riješilo problem obitelji.

Rekao bih da je vrijeme koje provodimo s djetetom često podloga za ovo o čemu pišem. Puno je varijacija unutar tog osnovnog razloga. Nekad roditelji ne provode vrijeme zajedno pa ih dijete želi spojiti, jer ne osjeća njihovu povezanost. Ponekad roditelji robuju poslu i posao uzima zajedničko vrijeme pa ih dijete želi odvojiti od toga. Ponekad djeca imaju previše obaveza pa se ovako bune, iako ostavljaju dojam da žele ići na sve te obaveze.

Puno je mogućnosti. Ja vidim konstantu u tome da ponašanje djeteta ne smijemo gledati samo jednodimenzionalno. Ponekad je ono poruka na koju moramo obratiti pažnju, da bi je ispravno čuli, da bi se prilagodili i da bi doveli obitelj u ravnotežu koju ona treba. Dijete nam ne može dijagnosticirati burnout, ali može pokazati da treba promjenu. Može pokazati usamljenost, prestrašenost, zabrinutost.

Ako je dijete dovoljno hrabro da nam ukazuje na problem, na nama je da budemo dovoljno hrabri da čujemo, vidimo i reagiramo.