Sve više mi se događa da pričam s klijentom o nečemu i da mi klijent kaže „to mi je i AI rekao“. Ili mi klijent sam ponudi ideju kako bi mogao do promjene i naglasi da mu je to AI rekao. Budući da je neizbježan, možemo se zapitati o ulozi AI-a u psihoterapiji u 2026. Moguće je da je važnije pitanje od ovog u naslovu, bi li trebao vjerovati AI-u da ti samostalno pruži psihološku pomoć?
Kad terapeuta stavim u navodne znakove, vjerujem da ga neću maknuti iz njih još jako dugo. Ne vjerujem da će ikada kod zamijeniti ono ljudsko koje je nužan dio terapije, ali ajde, nikad ne reci nikad, siguran da se to neće dogoditi još godinama. Trenutno, AI uopće ne vidim kao konkurenciju. Štoviše, moj dojam je da psiholozi i psihoterapeuti nikad nisu imali više posla, dijelom upravo ZBOG tehnologije.
Prednosti AI „terapeuta“
Neovisno o tome, traženje savjeta kod AI „terapeuta“ ima prednosti.
AI terapeut je besplatan. Ako si na internetu, možeš imati svog „terapeuta“. Za ljude koji si ne mogu dopustiti trošak terapije, ne mogu naći svoje mjesto na mjestima koje nude besplatnu terapiju ili ne žele preduga čekanja u bolnicama, možda je to jedino rješenje.
Uvijek je dostupan. Želiš li ga nešto pitati u radnom vremenu ili u trećoj smjeni, uvijek je spreman. Znaš da ga ne gnjaviš, niti mu se želiš ispričati jer opet nešto pitaš. Kad ne možeš spavati u 3 ujutro, možeš mu se obratiti. Pitanje je pomaže li ti to?
Kod AI „terapeuta“ nikad te nije sram. Iako imaš dojam da te razumije, znaš da pričaš s umjetnom inteligencijom i nije te sram otkriti svoju intimu. Kod čovjeka predviđamo mogućnost čuđenja, neslaganja, možda i osude, a to se brzo pretvori u osjećaj srama zbog kojeg se teško suočiti s ljudskim terapeutom.
Kod AI možeš ostati anoniman. Ne trebaš se predstaviti nikome, pogledati nekoga u lice, objasniti ukućanima gdje ideš, ili čak sresti nekoga pri dolasku kod terapeuta.
Terapeut je prije svega čovjek, što AI ne može biti (sa svim plusevima i minusima toga)
Dva primjera. Prvi. Jednom sam radio sa sportašem u individualnom sportu. Nakon otprilike 6 mjeseci rada, dakle dobar uzorak i očitog napretka, na jednom natjecanju je nakon odličnih par dana, imao loš dan i narušio šanse za dobar plasman. Čuli smo se telefonom i pokunjeno je, bez preuzimanja odgovornosti, rekao da ćemo raditi na tome kad se vrati. No, kako su pred njim bila još dva dana, a ja sam bio siguran da može bolje, zauzeo sam čvrsti stav da mora preuzeti odgovornost. Uz riječi koje nisu primjerene za javno pisanje, pozvao sam ga da se zauzme za sebe i naš rad. S druge strane muk. Duža pauza i riječi: „Gledaj sutra. Bit će spektakl.“ U sljedeća dva dana vratio se odličnim izvedbama i ostvario najbolji rezultat karijere na jednom natjecanju. Moj namjerni „ispad“ bio je vrlo graničan potez, no imao je svrhu. Učvrstio je naš odnos i odveo klijenta naprijed.
Drugi. Sa svojim kolegom psihologom redovito pričam o nekim aspektima našeg posla. Nakon što sam mu rekao da planiram pokrenuti coaching/terapijsku grupu rekao mi vrlo izravno da je to već čuo od mene i jednako izravno je postavio pitanje tipa „hoćeš li samo pričati ili ćeš to već jednom napraviti“? On zna da za mene taj pristup radi i tu smo završili razgovor, ja sam poslao mailove i pokrenuo grupu.
Trenutno ne postoji AI, uz bilo kakvu uputu s tvoje strane, koji će te znati gurnuti u nelagodu i biti „produktivno neugodan“ na ovaj način.
Koliko AI razumije stvarni svijet?
AI može simulirati empatiju i razumijevanje. U isto vrijeme, ne razumije stvaran kontekst, niti posljedice koje događaji mogu imati na pojedinca. Pada mi na pamet usporedba s igraćom konzolom i kontrolerom. Igraš igricu i stisnuo si krivo dugme koje nikako nije imalo smisla. Konzola (AI) se nije pitala kako to da kao dobar igrač radiš takvu grešku, nego je poslušala. Što ako u crnom trenutku uvjeriš AI da je samoubojstvo najbolja mogućnost za tebe? Da se razumijemo, to se događalo u stvarnom svijetu i AI je potaknuo neke ljude na samoubojstvo.
Terapeut ti nikad neće reći „stari, stvarno, kako stvari stoje, najbolje bi bilo da se ubiješ“. To je pravno, etički, emotivno i na svaki drugi način neprihvatljiv postupak s kojim nijedan čovjek ne bi mogao živjeti.
Siguran sam da AI ne može pratiti složene emocionalne obrasce. Npr. prešućene traume, nesigurnosti ili manipulacije vlastitim pričama. Kako to AI može vidjeti? Ljudski terapeut će primijetiti nedosljednosti u priči, oklijevanje u govoru, nesklad između izrečenog i govora tijela i to će mu nešto značiti. Moći će to usporediti s uobičajenim ponašanjem klijenta, s iskustvom s drugim klijentima i vidjet će ono što AI ne može. Da budem još konkretniji, terapeut može vidjeti nespretno skrivene tragove rezanja po podlakticama i to će biti važan trenutak u terapiji. Kako će AI to vidjeti? Kako će razumjeti važnost skrivanja toga i otvoriti tu temu s osobom s kojim „priča“?
Ljudski terapeut te vidi. Dobar terapeut s vrata vidi da je nešto drugačije. Možeš mu reći iste riječi i on će ih čuti ne kao te riječi, nego kao ono što skrivaš. Jer te poznaje, prati. Za AI su riječi – riječi, a one su često nespretan izraz naših misli i osjećaja. Često sam čuo u opisu roditelja i partnera riječi pune ljubavi. Previše ljubavi. Onda sam ispitao minimalno oklijevanje koje sam osjetio i došli smo do toga da je ta ljubav jako teška i štetna za klijenta. Ako ćeš se pouzdati u AI da to napravi, sretno s time!
Može li AI-u biti stalo?
Ne. Može biti programiran da ostavlja takav dojam. Na taj način ga je suvišno uopće uspoređivati s ljudskim terapeutom. Da čovjek pokaže klijentu kako mu nije stalo i samo daje sve od sebe da profesionalno izabere prave riječi, njihov odnos bi bio završen jer bi to bilo nedovoljno. AI kao da ne mora imati taj standard i može biti „samo“ to što je.
Neizmjerna vrijednost terapije je u stvaranju odnosa. Osjećaj da te netko razumije, da je možda i terapeut prolazio slične probleme koje može podijeliti s tobom, ima članove obitelji ili prijatelje s kojima je prolazio isto. Ne znati postaviti granice, teškoće u zauzimanju za sebe, velika potreba da se ispuni očekivanja drugih, samo su neki tipični problemi zbog kojih će netko krenuti u terapiju. Dok AI može pronaći sve izvore na tu temu, ne može znati kako je osjetiti taj problem. Dok priča s klijentom, nema sestru, kćerku ili prijatelja koji ima isti problem i iz čijih će primjera crpiti ne samo znanje, nego i empatiju, razumijevanje.
Problemi s AI-em o kojima ne razmišljaš
Privatnost podataka. Ti i ja premalo razmišljamo o mogućnosti (ili realnosti) da će nekad netko probiti zaštitu i da će podaci koje o korisnicima čuva AI biti javni. Kao što su ponekad iscurili podaci tajnih službi, društvenih mreža ili koječega. Znam da će se u tom trenutku mnogu ljudi naći ogoljeli pred svijetom i da će im se s time biti teško nositi. Da ne govorim o onima kojima će podaci uništiti živote jer će biti dokaza o nepriličnim radnjama. Radi o milijunima korisnika, koji bez filtera daju povjerenje jedinicama i nulama. Nekome bi ti podaci mogli biti zanimljivi.
Odgovornost. Pitanje odgovornosti u teškim situacijama svakodnevno je pitanje u uredu psihoterapeuta. Klijenti traže savjete u situacijama koje mijenjaju život. Odgovornost za izbore je na njima, a ne na terapeutu, ljudskom ili mehaničkom. No, svjestan težine odluke, terapeut će biti iznimno pažljiv, razmatrati utjecaj koji ima na klijenta, moguću poziciju moći i stanje klijenta koji je možda vrlo podložan sugestiji u tom trenutku.
AI? Njemu je odluka što ćeš jesti za doručak i trebaš li izbaciti dijete iz kuće, jednako jednostavna odluka zbroja faktora (ako se ne varam). Neke savjete terapeuti ne bi trebali davati. Dati eksplicitan savjet različito je od otvaranje mogućnosti klijentu i omogućavanje njemu da donese najbolju moguću odluku za sebe. Koliko AI trenutno razumije što smije i ne smije? Vrati se na činjenicu da je ohrabrio neke ljude da se ubiju.
Prekomjerno povjerenje u AI i pogrešna percepcija stručnosti
Ljudi često misle da AI „zna bolje“ jer je hladan, brz i dosljedan, što može dovesti do pogrešne percepcije sposobnosti umjetne inteligencije. Danas se granice tako lako zamute da (posebno mladi) ne razlikuju stručnost fakulteta i psihoterapijskih škola te životnog iskustva, nasuprot kodu. Možda i razlikuju pa radije biraju kod. Nismo još ni blizu jednake stručnosti. Kako znam? Ponekad testiram AI pitanjima, uz opis klijenta. Ili on zna bolje pa je to van mojih kapaciteta da razumijem, ili još uvijek nije ni blizu onoga što ja znam. Na tebi je da stvoriš svoje mišljenje.
Onda, može li AI pružiti psihološku pomoć u 2026.?
Može.
Može li AI pružiti psihološku pomoć u 2026. koja je superiorna ljudskom terapeutu?
Nema šanse!
Rekao bih da je na razini lošeg terapeuta na čije bih ideje kolutao očima. Jako je načitan, ali njegova sposobnost da prepozna pravu intervenciju je kao pucanje u mraku. Ispucaš šaržer informacija i nadaš se da si pogodio.
To nije najbolje rješenje za tebe jer danas imati informaciju (a to AI može fantastično) nije ono što ima cijenu. Informacije nikad nisu bile dostupnije. Ako želiš putovati u Vijetnam i želiš informacije o nekom selu, možeš doći do njih. Ako želiš znati koju formaciju igra tim u drugoj nogometnoj ligi Bolivije i to možeš saznati. Do informacija je lako doći i nemoj da te one impresioniraju.
Danas plaćamo primjenu informacija. Nekoga tko će od mora informacija ukloniti šum i izabrati najbolje pitanje, način i put koji će tebi pomoći – sada. Jer za dva tjedna to neće imati isti učinak i ti nećeš biti ista osoba. Danas želiš znati kako ćeš se osjećati u tom selu u Vijetnamu i je li to putovanje za tebe. Da ne kažeš, mmmm neeešto je falilo. Na papiru je sve bilo ok, ali nije to to. Za taj osjećaj će ti prijatelj kojem vjeruješ i koji je tamo nedavno bio biti bolji izbor informacija od bilo čega online.
Kad želiš da te netko baš čuje, vidi, doživi, razumije i pomogne ti postići promjenu, otići ćeš na mjesto na kojem je to moguće, s osobom s kojom je to moguće. Ti izaberi gdje i s kim je to.
