„Daj sve od sebe“ ne znači ništa

Fran Bonifačić ima 26 godina. Desetobojac je iz Punta na Krku. Prije nekoliko godina bio je šesti na Europskom prvenstvu do 23 godine. Srušio je hrvatski rekord u desetoboju star skoro četrdeset godina. Sad je na koledžu u Americi.

Bio mi je klijent. Nedavno smo razgovarali sat vremena. Zanimalo me i kao roditelja i kao stručnjaka, kako se odgaja vrhunski sportaš i mladi čovjek s kojim mi je zadovoljstvo provoditi vrijeme.

Jedna rečenica vraćala se cijeli sat. Daj sve od sebe.

Svi je znamo. Svi je govorimo djeci. Zašto onda kod većine djece ne radi, a Fran po njoj živi i s 26 godina?

Ista rečenica, druga poruka

„Daj sve od sebe“ je rečenica koju smo kao roditelji naučili reći. Znamo da je ispravna. Kažemo je prije natjecanja, kao što kažemo „pazi na cesti“.

Franova mama govorila mu je ovako: „Ako si dao sve od sebe, ti možeš bit’ na miru i znaš da je to tad bio tvoj maksimum, koji god da on je.“

Ista rečenica koju i ti govoriš. Očito je da razlika nije u rečenici i onome što govoriš. Razlika je u onome što se dogodi poslije.

Pitao sam Frana ako se doma radila priča kad bi nastupio ispod očekivanja? Je li se išlo u analizu? „Nikad.“ Je li bilo kazne za neuspjeh? „Nije bilo nikakve kazne.“

Dijete ne sluša sadržaj. Gleda tvoja ponašanja i osjeća te. Dijete gleda što se dogodi nakon poraza. Ako nakon „daj sve od sebe“ slijedi analiza u autu, šutnja za večerom ili razočaran pogled, dijete te razumjelo. Samo ne onako kako misliš. Čulo je: daj sve od sebe i pobijedi. Pisao sam o tome tko su zapravo pobjednici u dječjem sportu.

Franovi roditelji nisu šutjeli. Govorili su mu: „Aha, moraš se potrudit’ tu.“ Ali nikad „nisi se potrudio, nisi bio dobar“. Prva izjava gleda naprijed. Druga je presuda.

Vidio ih je. Nije ih čuo.

Franovi roditelji od početka su voljeli ići na njegova natjecanja. Ali uvijek su bili negdje na tribini, ne u prvom planu. Bilo je jasno da su to njegova natjecanja, ne njihova. „Ja bih njih vidio sa tih par sto metara… Nisam ih čuo do kraja natjecanja.“ Mahne im. Oni su tu. Njemu je to bilo „vrhunski“. Bio sam s njima na natjecanjima i kad sam se odmaknuo jer sam ga htio u miru promatrati, nikad se nisu došli nametati. Kao niti Franu.

Vidio ih je. Nije ih čuo. Pročitaj to još jednom.

Fran je poznavao i djecu koja nastupaju lošije čim dođu mama i tata. Kao klinac nije razumio kako je to moguće. Ali primijetio je tko u sportu ostaje. Oni koji su bolji kad roditelji dođu. Vjerojatno zato, kaže, što doma imaju zdraviji pristup.

Ja imam prijatelja kod kojeg se u mladosti svaki ručak pretvarao u analizu. „Soljanka“ i papar bili su igrači. Pa taktika. Tu smo se Fran i ja brzo složili. Ne treba ti to.

Gdje si ti na natjecanju svog djeteta? Čuje li te? Jesu li razgovori o sportu glavno jelo za obiteljskim ručkom? Glavna tema večeri dok bi obitelj trebala biti opuštena?

Strah ponekad izgleda kao lijenost

Ovo sam Franu rekao i u razgovoru. Dijete se boji natjecanja. Izgleda da ne daje sve od sebe. Ne zato što se nije potrudilo. Zato što ga je strah. Možda je previše htjelo usrećiti trenera. Roditelje.

Roditelj vidi samo jedno. Nije dalo sve od sebe! Pa viče. Zamjera.

Sad „daj sve od sebe“ više nije poruka. Sad je metar koji mjeri nezadovoljstvo roditelja. Koliko god se dijete potrudi, ne može uspjeti jer sa sve većim strahom dolazi i sve veća zakočenost. Sljedeći put strah je veći. I izgleda kao da se trudi još manje. Pa ti daj sve od sebe u tim uvjetima!

Fran kaže da ga na natjecanjima nije bilo strah. Nikad nije bilo kazne za rezultatski neuspjeh. Više o strahu kod djece pisao sam ovdje.

„Ej, ovo možda nije to“

Fran je krenuo s nogometom s pet, šest godina. Jer su svi dečki igrali nogomet. Izdržao je tri, četiri godine. Trener je bio, Franovim riječima, „polu-divljak“. Puno se psovalo. Kad izgube, urlalo se. „A mi smo još klinci. Mi trebamo igrat’.“

Roditelji su to vidjeli na vrijeme. „Ej, ovo možda nije to.“ Bez drame. Bez suza. Fran je tad već trenirao i atletiku. Na dječjoj olimpijadi u vrtiću bio je dobar pa su ga iz atletskog kluba u Krku pozvali na par treninga. Godinu dana trenirao je oba sporta. Kad su roditelji vidjeli da u nogometu „nije baš neka situacija“, polako su ga gurali prema atletici. Tamo mu je bilo dobro. Pisao sam i zašto ne upisati dijete na nogomet.

Primijeti nešto. Roditelji donose odluke. Do osamnaeste, možda i dvadesete, Fran kaže da odluke nisu bile njegove. Sedamdeset, osamdeset posto odlučivali su roditelji. I nikad nije osjetio da nešto radi na silu. Kako? „Ja mislim da su oni prije svega jako dobro mene promatrali.“ S čim se vraća s treninga. Je li mu dobro? Je li to društvo za njega?

Roditelj koji dobro promatra može odlučivati umjesto djeteta, a da dijete ne osjeti pritisak. Roditelj koji ne promatra tjera dijete. Ili popušta. Ne vodi ga promatranje djeteta, nego njegovi strahovi.

Do prve državne medalje atletika je bila „trening, zezancija“. Preskakali su vijače. „Sve kroz igru.“ Djeca se žele igrati, a ne trenirati. Fran se igrao. Kroz igru je došla i prva medalja. Tad se dogodio „klik“: „Aha, pa ovo tu je kao i fora.“ Ovdje se može nešto i postići.

Klik je bio NJEGOV. Doma nitko nije poludio. Ni tad nije bilo pritiska. Ozbiljnost je prvo došla iznutra, od Frana. Roditelji su je doživjeli tek kasnije, oko osamnaeste, kad je otišao van. Njegovu ozbiljnost oni su pratili. Nisu oni njega vodili i tražili da se uozbilji. To tako jednostavno ne ide.

Idi probaj. Uvijek se možeš vratiti.

Sa sedamnaest, u trećem srednje, Fran odlazi na godinu školske razmjene u Austriju. Isključivo zbog sporta, jer doma nije imao dobre uvjete. Njemački je znao samo iz osnovne. „Sa jezikom sam imao najveći problem i to je bilo jako teško.“

Poruka doma bila je ista kao na stazi. „Ideš probat’ i uvijek se možeš vratit’ i nije uopće frka.“ Daj sve od sebe. Zabavi se. Fran to zove obiteljskom mantrom.

Pitao sam ga što su roditelji napravili da se on tamo snađe. Ne spominje ni jedan savjet. Kaže da su i oni davali sve od sebe. U odnosima. U firmi koju vode. Osjetio je da je poruka autentična. Nije bila samo talk the talk. Bila je walk the walk.

Rezultat? „Ja sam u toj Austriji spavao k’o beba.“ Trenirao je kod višestrukog olimpijca u desetoboju. Tamo je sport zavolio još više.

Koliko bismo mi pustili dijete od sedamnaest godina u drugu zemlju, na jezik koji ne zna? Mi koji dijete vozimo u školu čim padne kiša? Razumiješ li da u takvim trenutcima nema jednog savjeta, nego samo životna ostavština? Dijete se vodi na drugi način.

Znatiželja, ne žrtva

Kako su rasli zahtjevi, rasla je i lista odricanja. Prehrana. Spavanje. Izlasci, odnosno neizlasci. Fran to nije doživio kao gubitak. „Meni je to samo potaknulo znatiželju.“ I odmah: „Aha, sad imam još pet stvari u kojima mogu biti još bolji.“ Opet daj sve od sebe. Samo na drugi način.

Kao tinejdžer, kako kaže, „nadobudno“ je slao poruke svojim idolima. Neki se nikad nisu javili. Neki su mu jako lijepo odgovorili. S nekima se danas natječe. „To mi je bilo baš ostvarenje.“

Daj sve od sebe kod Frana nikad nije značilo trpi. Značilo je istraži. Ako djetetu sport prodaješ kao krv, znoj i suze, ne čudi se kad odustane.

„Prestar“

Nakon srednje upisao je faks u Rijeci, da lakše spoji studij i sport. Završio je preddiplomski. Pauzirao, trenirao. Onda je odlučio otići na koledž u Ameriku. Za prvu diviziju bio je „prestar“. Otišao je u drugu.

Mnogi bi tu stali. Druga divizija? S 25? Fran je otišao. Osvojio je NCAA naslov druge divizije i u dvorani i na otvorenom. U svojoj konferenciji proglašen je najboljim atletičarem. Upisao je masters.

Kad priča o Americi, ne priča o medaljama. Priča o tome da je ljudima tamo stalo kakav je on. Da može „nešto dati osim tog rezultata“.

Isti obrazac kao s nogometom. Kao s Austrijom. Ne ostaješ gdje je sigurno. Ideš probati. Uvijek se možeš vratiti.

„Ako ne analiziram, kako će napredovati?“

Čujem taj prigovor svaki put. Ako ja djetetu ne kažem gdje je pogriješilo, tko će?

Trener. Fran kaže da je trener po važnosti „malo iza roditelja“. I da bi uvijek, svaki dan, radije izabrao fantastičnog trenera nego fantastične uvjete. Analiza je trenerov posao. Kad je roditelj preuzme, dijete dobije dva trenera. A ostane bez roditelja.

Isti mali Fran

Pred kraj razgovora Fran je rekao nešto što pamtim. „I dalje sam taj isti mali Fran koji je trenirao i dao sve od sebe.“ Izvana se, kaže, oblikovao po svom karakteru i iskustvu. Ali pečat iz djetinjstva ostaje. „Da ti taj prvi smjer, ali onda ti ideš.“

Nogomet. Austrija. Poruke idolima. Amerika. Svaki put isti mali Fran. Daj sve od sebe. Zabavi se. Uvijek se možeš vratiti.

Tvoje dijete jednog dana imat će 26 godina. I bit će „isti mali ______“. Upiši ime.

Pitanje je samo što će taj mali nositi. Što će biti tvoja ostavština tvom djetetu?

Pogledaj i cijeli razgovor s Franom